U evolucijskoj biologiji, za organizam se kaže da se ponaša altruistično kada svojim ponašanjem omogućuje recipijentu dobrobit u vidu povećanja fitnesa na štetu vlastitog. Nakon što je primjećeno, takvo ponašanje je uzrokovalo velik interes biologa jer je naizgled u suprotnosti sa glavnim postavkama Darwinove teorije evolucije. Zašto bi se organizam ponašao na način da smanjuje vlastiti fitnes, te kako je moguće da prirodnom selekcijom takvo ponašanje nije nestalo? Prve teorije su išle u smjeru grupne selekcije, koja je glasila da se jedinka žrtvuje za dobrobit skupine, no vrlo brzo su primjećeni njeni nedostatci. Prvi veliki korak naprijed je napravio W. D. Hamilton, koji je postavio teoriju kin selekcije 1964. Pomaganjem srodniku organizam će povećati šanse za širenje gena koje oboje dijele, čime altruist povećava svoj inkluzivni fitnes. Objasnio je to matematičkim modelom koji uzima u obzir cijenu i dobrobit koju imaju altruist i srodnik od tog ponašanja, te njihovu povezanost (r x B > C). No primjećeni su i slučajevi altruizma koje kin selekcija ne objašnjava, jer donor i recipijent nisu srodnici. Taj dio zagonetke je riješio Robert Trivers 1971., predloživši teoriju recipročnog altruizma. Organizam će pomoći drugome ukoliko postoji vjerojatnost da će mu se pomoć uzvratiti. Ukoliko se uspije uspostaviti suradnja, obje jedinke profitiraju i suradnja se nastavlja. Njegovu teoriju su poduprli dokazi iz evolucijske teorije igara, te se danas uz kin selekciju smatra glavnim objašnjenjem za altruizam i suradnju u prirodi.