| Abstract | Najhitnija potreba izbjeglica je osigurati ulazak na teritorij na kojem su zaštićeni od opasnosti progona a načelo non-refoulement odgovor je međunarodne zajednice na tu potrebu. Temeljni izraz načela non-refoulement pronalazimo u članku 33. Konvencije o pravnom položaju izbjeglica iz 1951. donesene u krilu UN-a koji glasi: “Nijedna država ugovornica ne smije protjerati niti vratiti (»refouler«) izbjeglicu, ni na koji način, na područje gdje bi njen život ili sloboda bili ugroženi zbog njene rasne, vjerske, ili nacionalne pripadnosti ili pak zbog pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog njihovih političkih uvjerenja.“ Zbog iznimne važnosti načelo non-refoulement pronalazimo u brojnim konvencijama i ugovorima s područja zaštite ljudskih a posebno je važna definicija načela non-refoulement iz članka 3. Konvencije UN-a protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja iz 1984. a u kontekstu zaštite ljudskih prava važan je Europski sud za ljudska prava koji je kroz praksu uspostavio niz standarda u zaštiti izbjeglica osobito u odnosu na vraćanje osoba kojima prijeti mučenje ili drugo nečovječno postupanje ili kažnjavanje. U ovom radu ukratko će se prikazati evolucija izbjegličkog prava od Prvog svjetskog rata do danas, iznijeti će se konvencijska definicija pojma izbjeglica te prava koja im pripadaju. Fokus ovog rada je načelo non-refoulement te će se analizirati tko je ovlaštenik a tko obvezanik načela, postoje li i koje su to iznimke od načela non-refoulement te može li država biti odgovorna za radnje izvan svog državnog područja, kakva je veza načela non-refoulement i izručenja, načela non-refoulement i prisilnog udaljavanja te u kojim slučajevima će se izbjeglicama unatoč ilegalnom ulasku u državu primateljicu ipak priznati sva prava koja pripadaju izbjeglicama. U današnje vrijeme pooštravaju se mjere kontrole migracija a traženje zaštite od proganjanja postaje razlogom za zatvaranje granica i onemogućivanje pristupa teritoriju te će u radu također biti govora o non-entrée politikama država. Načelo non-refoulement često se prepoznaje kao dio međunarodnog običajnog prava a sve više autora ističe i njegovu važnost kao ius cogens norme međunarodnog prava te će u radu biti izloženi stavovi za i protiv te koji stav u današnje vrijeme ipak prevladava u literaturi i praksi država i međunarodnih organizacija. |
| Abstract (english) | The most urgent need for refugees is to secure entry to a territory where they are protected from the dangers of persecution, and the principle of non-refoulement is the international community's response to that need. The fundamental expression of the principle of non-refoulement can be found in Article 33. of the 1951. Convention Relating to the Status of Refugees, adopted under the auspices of the UN, which states: “No Contracting State shall expel or return (‘refouler’) a refugee in any manner whatsoever to the frontiers of territories where his life or freedom would be threatened on account of his race, religion, nationality, membership of a particular social group, or political opinion.” Due to its exceptional importance, the principle of non-refoulement is also found in numerous conventions and treaties related to human rights protection. Particularly important is the definition of the principle of non-refoulement in Article 3 of the 1984. UN Convention Against Torture and Other Cruel, Inhuman or Degrading Treatment or Punishment. In the context of human rights protection, the European Court of Human Rights is also significant and through its jurisprudence, it has established standards regarding the protection of refugees, especially in relation to the return of individuals facing torture or other inhuman treatment or punishment. In this paper, In this paper, a brief overview of the evolution of refugee law from World War I to the present will be provided, the convention definition of the term "refugee" will be presented, as well as the rights that belong to them.. The focus of this paper is the principle of non-refoulement, and it will analyze who is entitled to this principle, who is obligated by it, whether there are exceptions to the principle, and whether a state can be held responsible for actions outside its territory. It will also explore the relationship between non-refoulement and extradition, non-refoulement and forced removal, and in what cases refugees will be granted full rights despite illegal entry into the receiving state.
Today, migration control measures are becoming stricter, and seeking protection from persecution is increasingly becoming a reason for closing borders and denying access to territories. Therefore, this paper will also address the non-entrée policies of states. The principle of non-refoulement is often recognized as part of customary international law, and more and more authors emphasize its importance as a jus cogens norm of international law. The paper will present arguments for and against this view and discuss which stance currently prevails in the literature and in the practice of states and international organizations. |
