Bez obzira na razvoj medicine u 20. stoljeću i dugotrajniji životni vijek i dalje se ne može izbjeći smrt. Svakodnevno umire veliki broj ljudi od posljedica malignih bolesti te kroničnih nezarazne i zaraznih bolesti. Dok kurativna medicina smatra smrt neuspjehom, palijativna skrb ju smatra normalnim procesom i zastupa da je pravo svakoga čovjeka da se bez boli i uz što manju duševnu patnju suočava s uznapredovanom ili terminalnom bolesti. To je skrb kojom se nastoji poboljšati i očuvati kvaliteta života terminalno bolesnih pacijenata i njihovih obitelji, a započinje kada kurativan način liječenje više ne djeluju. Palijativna skrb se bavi stanjima i simptomima nastalih zbog bolesti koji narušavaju dotadašnji standard života, a ne samo bolešću od koje osoba boluje. Zdravstveni djelatnici zajedno sa duhovnicima, farmaceutima, psiholozima i socijalnim radnicima, usmjeravaju te pomažu da prevencijom komplikacija, ublažavanjem boli i patnje, čine umiranje manje bolnim događajem svima onima koji u njemu sudjeluju. Osim u specijalnim bolnicama za produljeno liječenje, stacionarnim ustanovama za zdravstvenu njegu, domovima za starije osobe i bolnicama, palijativna skrb se pruža i u kući bolesnika. Palijativno zbrinjavanje obuhvaća tri osnovna područja: etiološko nespecifično smirivanje simptoma (ponajprije boli), psihološku i socijalnu podršku pacijentu i njegovoj obitelji (koja se nastavlja i poslije pacijentove smrti) te etičke probleme vezane uz umiranje. Psihosocijalna potpora je vrlo bitna bolesniku i njegovoj obitelji , a zasniva se na kvalitetnoj izmjeni informacija između liječnika i pacijenta te obitelji i palijativnog tima.