U radu se pokazuje da je da prostor Višnjika Antona Pavloviča Čehova središte cijele drame, a ne samo pozadinsko mjesto radnje. U prvom poglavlju opisuje se značaj plemićkog posjeda u povijesti ruske kulture, kao plodno tlo za stvaranje klasične ruske književnosti. Predstavljene su i povijesne činjenice o tom periodu, o kmetstvu u Rusiji i načinima na koje se plemstvo nosilo s njegovim ukidanjem 1861. godine. Rad nastavlja s kontekstom za osjećaj nostalgije koji dominira sviješću dijela likova drame, posebice Gaeva i Ranevske, predstavnika plemićkog sloja koji u svom imanju vide sentimentalne osjećaje djetinjstva. Prostor višnjika za njih je idiličan prostor poput Edena u Bibliji. Drugo poglavlje počinje s opisom rušenja ideje posjeda kao Edena za Ranevsku, u kojem on postaje za nju izgubljeni raj. Ta se tvrdnja podupire prikazom Ranevske i Gaeva kao grešnika, koji su, poput Adama i Eve, protjerani iz svog raja. Važnost prostora u ovom dijelu rada predstavljena je opisivanjem likova kroz njihov odnos prema posjedu. Opisan je način na koji je on utjecao na živote junaka i što on za njih znači, završavajući s Lopahinovim odnosom prema posjedu, za kojeg taj prostor predstavlja priliku za preokret tradicionalnog društvenog poretka. U posljednjim potpoglavljima rada junaci se dijele na predstavnike staroga i mladoga naraštaja i opisuju se njihovi različiti odnosi prema prostoru posjeda i višnjika. Predstavljen je osjećaj eshatologije koji vlada posljednjim dijelom drame. Pokazuje se da se predstavnici staroga naraštaja poistovjećuju s imanjem, simbolom njihovog načina života, i s njime zajedno umiru – metaforički ili stvarno. Smjena generacija predstavljena je kao nezaustavljivi, prirodni tijek događaja, što se podupire smjenom godišnjih doba u drami