U Hrvatskoj je prva transplantacija učinjena 1971. godine što je označilo početak transplantacijske medicine. Najveći broj donora organa dolazi iz grupe kadaveričnih donora. Broj realiziranih donora organa uvelike utječe na liste čekanja za transplantaciju organa. Prepoznavanjem potencijalnog donora i njegovim kvalitetnim održavanjem ostvarit će se eksplantacija i kasnija transplantacija. Ulazak Hrvatske u Eurotransplant povećao je broj donora i stavio ju u vodeće zemlje po broju realiziranih donora. Kako bi se mogla izvoditi eksplantacija i transplantacija potrebno je bilo usvajanje zakonskih okvira. Hrvatska ima zakon o tzv. pretpostavljenom pristanku, što znači da su svi građani Republike Hrvatske mogući darivatelji ako se za života tome nisu protivili. Osobe koje ne žele darovati organe i tkiva, trebaju popuniti Izjavu o nedarivanju kod izabranog doktora primarne medicine. Dijelovi tijela umrle maloljetne osobe te umrle punoljetne osobe koja nije imala sposobnost rasuđivanja, mogu se uzeti radi presađivanja samo ako na to u pisanom obliku pristanu oba roditelja, ako su živi, ili njegov zakonski zastupnik. Hrvatski organizacijski model djeluje na dvije razine, a to su nacionalna i bolnička. Nacionalno koordinacijsko tijelo djeluje u Ministarstvu kao središnje tijelo usmjereno na organizaciju, financije i zakonodavstvo dok mrežu bolničkih koordinatora čine pretežno anesteziolozi. Cilj organizacijskog modela je skupom mjera osigurati povećanje broja donora. Potrebno je izvesti cijeli niz testova dokazivanja moždane smrti kako bi se stvorili uvjeti za eksplantaciju organa. Kod održavanja donora bitno je održavanje funkcionalnih tjelesnih sustava s respiracijom, hemodinamikom, tjelesnom temperaturom i metaboličkom ravnotežom, a također i održavanje specifičnih funkcija pojedinih organa za transplantaciju. Bitna je uloga medicinske sestre u skrbi za donora organa i tkiva jer kvaliteta održavanja tjelesnih funkcija rezultira ishodom transplantacije. Zdravstvena njega za donora treba se temeljiti na etičkim načelima s naglaskom na očuvanje njegovog dostojanstva. Neizostavan dio je i razgovor s obiteljima preminulih te pružanje psihološke podrške od strane liječnika i medicinskih sestara. Eksplantacija organa se odvija u operacijskoj sali gdje sudjeluje tim anesteziologa, anestezioloških tehničara, kirurga i instrumentara čija je intenzivna suradnja bitna kako bi se eksplantacija uspješno izvela te prezervirali uzeti organi koji su namijenjeni za transplantaciju pacijentima kojima je to potrebno što je i posljednji korak u navedenom procesu.