Moždani udar nastaje kao rezultat gubitka protoka krvi, hranjivih tvari i kisika u području mozga i dovodi do oštećenja neurona i neurološkog deficita. Dijeli se na hemoragijski i ishemijski. Najčešći čimbenici rizika uključuju hipertenziju, dijabetes, pušenje, pretilost, fibrilaciju atrija i korištenje droga, a znakovi i simptomi ovise o lokalizaciji nastalog oštećenja. Trajne posljedice imaju izrazito negativan utjecaj na život bolesnika koji se može smanjiti provođenjem programa rehabilitacije usmjerenih na poboljšanje motoričke funkcije i povećanje samostalnosti. Moždani udar dovodi do značajnih oštećenja i trajnih poteškoća s hodanjem, što je jedno je od najistaknutijih pitanja u skrbi. Provođenje fizikalne terapije u ranoj fazi oporavka nakon moždanog udara i prema strukturiranom protokolu rezultira značajnim poboljšanjem motoričkih funkcija kao što su hodanje, sjedenje, stajanje, ležanje i prebacivanje s jedne vrste pokreta na drugu. Moždani udar uključuje slabost, paralizu, probleme povezane s ravnotežom, koordinacijom, motoričkom i posturalnom kontrolom, bolove, ukočenost i spasticitet. Razumijevanje oštećenja pomaže u razvoju učinkovitih strategija vježbanja hoda. Sposobnost, kvaliteta i brzina hoda je određena spasticitetom i pasivnom ukočenošću zglobova ekstenzora koljena ili plantarnih fleksora gležnja, stoga ih je potrebno procijeniti prije donošenja odluke o terapijskom režimu. Prije donošenja odluke o strategijama liječenja važno je identificirati potencijalne okolišne ili osobne čimbenike koji mogu olakšati ili ometati cilj bolesnika u procesu poboljšanja sposobnosti hodanja. Metode fizikalne terapije koje se provode kod nakon moždanog udara uključuju konvencionalne metode fizikalne terapije, Bobath koncept, proprioceptivnu neuromuskularnu facilitaciju, pristup motoričkom učenju, funkcionalni pristup, ortopedski pristup i robotsku potpomognutu fizioterapiju.