Općenito se smatra da je mreža melioracijskih kanala u Hrvatskoj razmjerno zapuštena, prvenstveno uslijed nedostatka financijskih sredstava za održavanje i usitnjenosti posjeda. Nefunkcionalnost mreže odvodnje, često za vrijeme većih oborina, uzrokuje plavljenje poljoprivrednih površina. Velik broj kanala nije uopće održavan dugo vremena, te je zarastao u guste vegetacijske sklopove koji onemogućuju njihovo funkcioniranje. Loša funkcionalnost melioracijskih kanala isprepletena je i sudbonosno povezana sa razvojem hrvatske poljoprivrede. Stoga je neophodno da se kao poticaj razvoja ili njegova posljedica melioracijski kanali obnove kroz planirani program obnove, te privedu svome izvornom potencijalu. Korištenje stoke kao sredstva za upravljanje vegetacijom je staro koliko i samo stočarstvo, a ispaša kao prirodni proces je utjecala na evoluciju biljaka milijunima godina te je, zajedno sa vatrom, jedan od prvih mehanizama upravljanja vegetacijom. Danas je ispaša ponovno „otkrivena“ kao vrijedno sredstvo u borbi protiv negativnih učinaka nekontrolirane vegetacije. Tako se danas u svijetu ekstenzivno stočarstvo u obliku ispaše, kao način regulacije vegetacije, najčešće koristi s ciljem sprječavanja nastanka požara i suzbijanja korova. Korištenje ekstenzivne ispaše kao mjere za regulaciju vegetacije danas zovemo propisana ili ciljana ispaša. Ciljana ispaša nije jednokratno sredstvo upravljanja, već se temelji na dugotrajnom i održivom programu korištenja stočarskih resursa. Dobro je poznato da se ispašom mogu promijeniti cijeli krajolici, no za to je potrebno i izvjesno vrijeme. Stoga je svrha ovog rada prikazati mogućnost integracije ekstenzivnog stočarstva, točnije upotrebe koza i ovaca kao jed ne od agrotehničkih mjera za obnovu i sustavno održavanje, i ekološko upravljanje melioracijskim kanalima u Hrvatskoj.