U ovom radu nastoji se ukazati na postojanje univerzalnih simbola kao jezika neizrecivog te njihovu moć povezivanja ljudi na putu svijesti. U potencijalu, svako biće pa tako i ljudsko je kreativno. U tom kreativnom procesu, gdje nastoji materijalizirati ideje, ljudsko biće prolazi faze razvoja, osvještavanja, ozbiljenja. Ako djeluje kao otvoreno biće autentičnim intuitivnim ţivotom tada stupa u otvoreni dijalog s drugima i svijetom. Ta otvorenost bića kroz dijalog nosi potencijal transformacije samog bića, tj. njegove svijesti. Kako se svijest širi ispravnom paţnjom, tj. usmjeravanjem svijesti, simbolički jezik koju svijest (ratio i intuicija) koristi za spoznavanje, postaje sve jednostavniji, univerzalniji, izdiţe se iz personalnog u ono zajedničko, jedno. Zakoni koji vladaju tim razjedinjenim jednim, mnoštvom, su zakoni pod koje potpadaju i ljudska bića. Ti zakoni su ujedino najjednostavniji simboli koji izravno djeluju na čovjeka te uvjetuju njegov smisao. To su zakoni mreţe, cjelovitosti-kugle i spiralnog pokreta- kretanja, prvi vidljivi manifestirani zakoni. Unutar tih zakona čovjek teţi svojoj cjelovitosti, harmonizacijom svih svojih dijelova, duh-psiha-tijelo. Unutar tih zakona svijest se vraća izvoru, iskonu. Metodom intuitivnog prepoznavanja i komunikacije s idejom „Spone“, kroz razgovor, sudionici su sami pristali na sudjelovanje. Kroz formu intervjua nastojalo se sa svakim ponaosob doći do univerzalnih ideja koje baštini i prepoznaje kao kreativno ljudsko biće. Simboličkom gestom; pokretom, plesom, crteţom, zvukom, sudionici su materijalizirali svoj doţivljaj i iskustvo, procesa kreativnog „nastojanja“. 10. rujna 2016. na Jarunu u Zagrebu, odvio se dogaĎaj u formi umjetničko-ritualnog čina. Unutar objedinjujućeg simbola u formi „Tri kruga“ sastavljena od 40 vertikalnih stupova, svatko od sudionika simbolički je označio svoje sebstvo i nastojanje. Utoliko je skulptura-arhitektura u formi „Tri kruga“ bila objedinjujući simbol i medij zajedničkog doţivljaja u umjetničko-ritualnom činu „Spona“, dogaĎaju „otvaranja iskona“. Tim činom, ţeljelo se dati vaţnost onome, što se ionako neprestano dogaĎa u univerzumu. Svjesnost o neprestanom dijalogu svega manifestiranog u univerzumu pa utoliko i onog meĎuljudskog dijaloga koji omogućuje sudjelovanje u stalnom procesu ţivota i njegovim cikličkim ritmovima. Svijest o takvoj transformacijskoj igri ţivota u isto vrijeme otvara i svjesnost o postojanju svjetske zajednice ljudi, te tako svjedoči o postojanju prirodne ljudske zajednice temeljene na biti dijaloga, bez obzira na spolnu, rasnu i nacionalnu pripadnost.