Sve stvari postoje u nekom obliku i materijalu, a taj oblik i materijal komuniciraju bit predmeta. Pritom je umjetnički čin kadar birati oblike kako bi komunicirali čak i ono što svojom praktičnom uporabom ne bi. Zamislila sam kompoziciju svojih glinenih tijela kao tihi suživot oblika. Što govori jedan kukasti nos, što govori jedno oblo čelo, što govori jedna šalica, kada se iz nje ne pije? Tri vrča koja sam postavila u suživot oblikovala sam kao poligon, kao puhački instrument, kao dom za vjetar i dom za zvuk. Otkad slikam od tada i zapisujem o slikanju. Na trećoj godini preddiplomskog studija ti su zapisi rezultirali konstantnom borbom između apstrakcije i figuracije, odnosno željom da oslobodim boju, a zadržim lik (bio on figurativan ili ne). Najrecentniji zapis ovog mog slikarskog dnevnika su dvije slike, jedna apstraktna, jedna figurativna, u istom ključu. Ono što Kandinsky naziva Stimmung unutarnji je osjećaj koji se u slici prikazuje u određenom ključu i određenoj formi. U tom pogledu, Stimmung u obje moje slike je isti, bez obzira što je jedna figurativna, a druga apstraktna. On je u njima postignut isključivo bojom. Grafički postupak me od samog početka intrigirao upravo onda kada bih u njemu griješila. U slučajnim oblicima i mrljama koje bi nastajale početni se motiv jače nazirao nego u cjelovitoj pripremljenoj ploči. Ono što bih potom dobila u otisku bilo je upravo ono što me isprva inspiriralo u danom prizoru - utisak. Formalno me pritom zanimala svjetlost. Oba grafička lista sam zamislila upravo kao bljesak i titraj svjetlosti, odnosno zamislila sam ih kao onu mentalnu sliku koju dobijem (koju svi dobiju) kada se sjete nekog prizora. Ti su listovi otisci utisaka.