Od samog spomena na divove, golema i često usamljena, mistična bića narodnih predaja, prvo što ćemo s njima povezati je strah. Strah od njihove gigantske pojave, strah od njihove neizmjerne i nepredvidljive snage kojom mogu utjecati na živote sitnih bića koja promatraju s visine. Njihova naizgled prijeteća pojava zbog koje izazivaju strah i uživaju poštovanje zapravo im više šteti nego što im koristi. Druga im se bića, gonjena osjećajem straha često suprotstavljaju (zbog toga što ih je više), te im usprkos očiglednoj razlici u snazi i veličini, nepromišljenim i prerano donesenim stavovima (koji su popraćeni manjkom empatije, osjećajem poštovanja i opasnim zaključkom kako nešto tako opasno i veliko ne bi smjelo ni postojati) mogu ozbiljno naštetiti. Ovdje lako možemo povući paralelu s primjerom sičušnog stvorenja tj. čovjeka i nježnog šumskog diva - stabla, nijemog svjedoka prolaznosti i simbola snage, mudrosti i dugovječnosti. Eksperimentirajući različitim iglama za bakropis i ostalim alatima za duboki tisak na cinčanoj ploči formata 50 x 70 cm pokušao sam gustim, isprepletenim rasterom i velikim plohama koje tvore krošnje stabala zajedno sa masivnim deblima predstaviti nježnost i krhkost ugroženog diva. Koprenasta površina krošnji predstavlja mističan ogrtač kojim se šuma, mjesto koje ljudi smatraju opasnim, mračnim i pogibeljnim, nastoji zaštiti. Naše nas pogrešno razmišljanje da nešto tako veliko, divlje i iskonsko poput šume, u ovo vrijeme ubrzanog tehnološkog razvoja, svoje prirodom dano mjesto mora ustupiti prokrčenom zemljištu. Zemljištu namijenjenom širenju gradova, gradnji autocesta, trgovačkih centara i ostalih povodljivih društvenih sadržaja, što može dovesti do neuravnoteženosti prirodnog balansa.