Abstract | Završni rad se temelji na inspiraciji japanskih vaza točnije, na umjetnosti Kintsugi- umjetnosti popravljanja slomljenog posuđa sa zlatom. Tu umjetnost sam povezala sa životnim situacijama koje su i mene okruživale. Naime, ta umjetnost predstavlja i međuljudski odnos koji sve više se odbacuje, kao da su stvari. A ta umjetnost nas uči potpuno suprotno, da slomljene i naizgled ne upotrebljive stvari ( odnosi / osobe ) ne moraju biti odbačene ili sa novim zamijenjene. Vaze predstavljaju naš život, ljude i osobe koje mi sami jesmo, i pokazuju kako ne trebamo odustajati već slomljeno popravljati. KIntsugi je umjetnost koja puknute vaze spaja sa mješavinom ljepila i zlatnog praha, samim time vaza postaje unikat, originalna i ljepša nego u prvobitnom stanju, kada je bila čitava. Moja ideja, tj. cilj završnog rada je prikazati moje viđenje i koje su moje pukotine koje su me pretvorile u osobu kakva sam danas. Naime, krenula sam od vlastitih misli, emocija i tuđih misli koje su na mene utjecale. Zapisivanjem misli sam primijetila da se neke i ponavljaju pa sam te odlučila i uvrstit grebanjem po radu. Završni rad se odnosi na mojim mislima pa sam odlučila autoportret naslikati od otisaka prstiju. Cilj je bio prikazati individualno, unikatno djelo.
Zatim sam poprskala po radu mješavinu ljepila i akrilne boje pa sam eksperimentirala sa nitro razrjeđivačem. Promatrala sam koliko će trpjeti rad kao što bi ja trpjela da mi život pruži neki šok. Dakle, razbijeno staklo na samom radu predstavlja pukotine koje nisu svima vidljive, kao ni riječi i rečenice koje sam grebala, već su ljudi skloni promatrati samo površinski sloj. Ali ako se bolje zagledamo, svi imamo pukotine koje su popunjene zlatnom niti koje nas danas čine ljepšom osobom nego prije. |