Sveti Pavao je bio suvremenik Isusa iz Nazareta, ali ga nije susreo za života. Rođen je u Tarzu, u dijaspori, ali je odgojen kao farizej te ga je njegova revnost za židovstvo dovela do toga da progoni novonastalu zajednicu kršćana jer je njihova religijska praksa bila protivna čistoći židovske vjere (Gal 1,13-14). Iznenada se dogodio zaokret u Pavlovu životu na putu za Damask kada mu se objavio sam Isus Krist i pozvao ga da ga slijedi, kao što je to učinio prije sa apostolima. Pavao je odgovorio na Božji poziv i posvetio je svoj daljnji život širenju evanđelja Isusa Krista. Ovaj rad se bavi događajem pred Damaskom te kroz biografiju i kronologiju Pavlova života, s kratkim osvrtom na njegovu farizejsku i helenističku pozadinu, donosi analizu tekstova koji ga opisuju kako nam je dostupno u dva biografska izvora: u Djelima apostolskim i u autobiografskim dijelovima Pavlovih autentičnih Poslanica. Djela apostolska, u skladu s teologijom svetog Luke, u svojim izvještajima događaj opisuju kao Pavlovo obraćenje. Sveti Pavao u svojim Poslanicama događaj opisuje kao poziv i ukazanje Uskrslog Gospodina koji mu je objavio svoje Evanđelje. Pojavljujući se pred njim u viđenju pred Damaskom, Krist ga je postavio za svjedoka svojega uskrsnuća i povjerio mu je propovijedati evanđelje poganima. Sveti Pavao događaj ne tumači kao vlastito obraćenje nego kaže kako je predodređen i pozvan kao što su starozavjetni proroci bili pozvani od Boga za obavljanje određenog poslanja u vremenu u kojem su živjeli. Događaj pred Damaskom je Božji poziv Pavlu, poziv na ispunjenje apostolata poganima i navještanje Evanđelja.