Globalizacija svjetskog tržišta uzrokuje povećanje mobilnost radne snage, a zbog lakše suradnje i povezanosti gospodarskih subjekata, javlja se sve veća potreba da tuzemni poslodavci šalju svoje radnike na rad u inozemstvo, gdje će za njih obavljati poslove u određenom vremenskom razdoblju. Takve radnike nazivamo izaslanim radnicima i njihov dohodak podliježe oporezivanju u državi rezidentnosti i državi izvora, odnosno obavljanja rada. Za izbjegavanje dvostrukog oporezivanja dohotka izaslanih radnika u dvije države, one čiji je rezident i one u koju je izaslan na rad, države primjenjuju metode za njegovo izbjegavanje, a provode ih pomoću unutrašnjih poreznih propisa i međunarodnih ugovora. Međunarodni ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja temelje se na Modelima OECD-a i rjeđe na Modelu UN-a, a države same određuju nacrte svojih ugovora na način da utvrđuju najpovoljnija rješenja za sebe, stoga je svaki ugovor specifičan za sebe. Primjenom ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između država definira se socijalni i porezni položaj izaslanih radnika, te se regulira način na koji će se utvrditi porezna osnovica koja se oporezuje u državi rezidentnosti i državi izvora. Ugovorima se također nastoje riješiti problemi porezne diskriminacije i konkurencije, kao i sprječavanje utaje poreza. Ukoliko države nemaju sklopljen ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, problem međunarodnog oporezivanja rješavaju primjenjujući unutrašnje propise, odnosno unilateralne mjere pomoću metoda izuzimanja i uračunavanja. S obzirom da se samo primjenom unilateralnih mjera ne može tako povoljno izbjeći dvostruko oporezivanje, većina država za rješavanje problema međunarodnog dvostrukog oporezivanja primjenjuje bilateralne mjere, odnosno ugovore kojima je cilj da porezni obveznik podmiri poreznu obvezu u jednoj od država (rezidentnosti ili izvora), sukladno odredbama ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja.