Danas organizacije traže od dizajnera da pronađu rješenja koja zadovoljavaju latentne potrebe i izgrade cjelovite sustave koji optimiziraju kupčevo iskustvo i zadovoljstvo. Design thinking jedan je od pristupa koji se u teoriji i praksi navodi kao učinkovit za rješavanje teških organizacijskih problema i generiranje inovacija. Iako pojam nije nov, tek je u proteklih dvadeset godina privukao pažnju znanstvenika, menadžera i poslovnog tiska. Mnogi ga ne razumiju i nazivaju ga propalim pokusom, stoga je svrha ovog rada detaljnije pojasniti njegovo značenje, definirati pretpostavke, principe i ključne alate za procese povezane s design thinkingom. U radu je prikazan teorijski okvir i povijesni razvoj pojma, akademski kontekst te primjena unutar područja menadžmenta. Ponuđene su dvije najpoznatije metode design thinkinga, ona sa Sveučilišta Stanford i ona koja dolazi sa Sveučilišta u Virginiji. Također, u posljednjem se djelu pojašnjava primjena metodologije na primjeru poduzeća Silos Group d.o.o. Poduzeće je, unatoč činjenici da je koncept u Hrvatskoj relativno nov, efikasno primijenilo metode design thinkinga na razvoju inkubatora na području grada Opatije. No, neke od ponuđenih metoda su zanemarene, što zbog vremenskih, što zbog resursnih ograničenja, ostavivši tako prostor za daljne unapređenje. Stoga se predlaže da se na budućim primjerima bolje provedu faze empatije i testiranja, kako bi se dublje razumijeli razlozi i motivatori korisnika, te na taj način zadovoljile njihove potrebe na još adekvatniji način.