Kroz ovaj rad opisati će se dvije teorije, merkantilistička koja se odnosi na razdoblje od 16. do 18. stoljeća i fiziokratska koja se odnosi na razdoblje 18. stoljeća. Merkantilizam se odnosi na razdoblje između feudalizma i liberalizma. U kontekstu merkantilizma dolazi do podjele na rani i razvijeni. Rani merkantilizam, znan kao i bulionizam, odnosi se na razdoblje s kraja 15. stojeća i prve polovice 16. stoljeća. Bulionizam je razdoblje u kojem se od svakog ekonomskog subjekta, očekivalo da održava pozitivnu trgovinsku bilancu u odnosima s inozemstvom. Bulionisti su smatrali da osim snažne valute, s ciljem privlačenja kapitala, kamatne stope treba održavati na višoj razini od inozemnih. Zalagali su se za izvoz dobara i ograničavanje uvoza, što su postizali carinama. Uloga carina bila je smanjivanje uvoza, povećanje domaće proizvodnje i povećanje prihoda države. Početkom 16. stoljeće dolazi do promjena u organizaciji proizvodnje i kraja bulionizma kao i početka razdoblja zrelog, razvijenog merkantilizma. Merkantilisti razvijenog merkantilizma, znani kao i kasniji merkantilisti, smatraju da država treba osigurati pozitivnu vanjskotrgovinsku bilancu, a ne zabranjivati uvoz roba. Smatraju da država treba poticati proizvodnju proizvoda koji će se izvoziti. Odbijali su izvoz sirovina, jer je pretvaranje sirovina u gotove proizvode važan način prikupljanja bogatstva. Fiziokratizam je nastao kao oštra reakcija na merkantilizam u Francuskoj, zbog lošeg stanja u poljoprivredi, siromaštva, zapostavljanja i iskorištavanja radnika. Fiziokrati su djelovali kao prosvjetitelji, ali za seljačku klasu. Za razliku od merkantilista, fiziokati su smatrali da se jedino poljoprivredom može steći povećanje bogatstva. Fiziokrati su smatrali da je proizvodnja djelatnost koja stvara više no što je uloženo u nju, dok je prerađivačka djelatnost ona koja samo mijenja oblik, ne stvara ništa novo. Fiziokrati se smatrali da "stvari treba pustiti da idu svojim tijekom" → "laissez faire“.