Analiza talijanskog mirovinskog sustava započinje od povijesnog razvoja, a provedena je kako bi se predočilo trenutno stanje sustava. Ukazuje se i na složenost i pojavne oblike osiguranja, karakteristike i strukturu. Objasnit će se osnovni principi funkcioniranja sustava i ispitat će se njegova održivost i perspektiva za budućnost. Obrađuju se i reforme koje su se kontinuirano primjenjivale od 1990-ih godina i njihov rezultat. Pojam mirovinskih sustava možemo definirati kao skup odredbi, administrativnih i financijskih institucija kojima se regulira osiguranje rizika starosti, invaliditeta ili kod gubitka hranitelja. Mirovine su socijalna davanja koja radnici primaju nakon što završe karijeru. Prema talijanskom mirovinskom sustavu svaki radnik, zaposlenik ili samozaposleni u javnom ili privatnom sektoru i prijavljeni u ustanovu socijalnog osiguranja (Istituto Nazionale della Previdenza Sociale, INPS) moraju redovito plaćati doprinose koji se onda koriste za isplatu mirovina umirovljenim radnicima. Sustav doprinosa zamijenio je sustav temeljen na plaćama, kod kojega se mirovinski iznos izračunavao uzimajući u obzir prosječnu plaću ostvarenu u posljednjim godinama rada. Italija ima mješoviti mirovinski sustav: (PAYG) i financirani sustav, što poboljšava stanje u javnom sustavu i naglašava ulaganje u mirovinske planove, posebno u profesionalne mirovinske planove s obzirom na njihovu obveznu prirodu. Talijanska vlada izabrala je mješoviti sustav kako bi iskoristila prednosti oba sustava, jer oba imaju prednosti i nedostatke. Talijanski javni mirovinski sustav vrlo je složen i promjenjiv, obilježavaju ga nepravednost, veoma veliki rashodi i prije svega vrlo upitna financijska održivost. Stoga će biti potrebne njegove daljnje korekcije i promjene. Također karakteriziraju ga brojne reforme kao i mijenjanja formule za izračun iznosa mirovine, više puta mijenjala se i zakonski utvrđena dob za odlazak u starosnu mirovinu.