Konkurentnost je često spomenuti pojam u poslovnom svijetu. Definicija konkurentnosti kaže da je to sposobnost države da koristi svoj kapital i ljudske resurse za bolju produktivnost. Kao široko obuhvaćeni pojam, sagledava se sa mikro i makro razine. Kako država upotrebljava kapital i ljudske resurse za što bolju produktivnost tako industrijske grane i poduzeća mjere svoju konkurentnost na svojoj razini usporedno sa svojim konkurentima. Mjerenje konkurentnosti odvija se pomoću mnogih indeksa i podindeksa, a tri glavna indeksa su: indeks globalne konkurentnosti (GCI), indeks poslovne konkurentnosti(BCI), Indeks ljudskog razvoja(HDI). Svjetski ekonomski forum (WEF) svake godine objavljuje Izvješće o konkurentnosti za sve države svijeta. Europska Unija svoju konkurentnost povećava uz pomoć mjera regionalne i tehnološke politike. Za regionalni razvoj osnovana su tri važna fonda uz ostatak subfondova: Europski fond za regionalni razvoj (ERDF), Kohezijski fond (KF) i Europski socijalni fond (ESF). U cilju poboljšanja tehnologije i jačanja istraživačkog sektora osnovana je Europska politika za područje istraživanja i tehnološkog razvoja (ITR) kako bi spriječila odljev znanstvenika i istraživača u druge zemlje svijeta. Za trenutni i budući razvoj ekonomije i boljeg standarda života u Europi osnovana je strategija Europa 2020. sa ciljem suzbijanja negativnih posljedica ekonomske krize 2009.godine koja uključuje pametan, održiv i uključiv rast. Za razdoblje od 2021. do 2027. godine stvorena je nova kohezijska politika za financiranje javnog i privatnog sektora. U Hrvatskoj je stvorena nacionalna razvojna strategija(NRS) koja će trajati do 2030.godine. Cilj spomenute strategije je poboljšanje razvojnih strategija svih regija Hrvatske da se smanje razlike u razvijenosti i produktivnosti pojedinih regija. Prikazan je institucionalni okvir djelovanja za ovu strategiju koji će biti potpomognut savjetima Svjetske banke pod programom Savjetodavnih usluga uz naknadu (RAS). Važan faktor prethodno navedenih strategija su investicije. One se dijele na financijske, realne i neopipljive. U financijske spada ulaganje u dionice i obveznice, realne smatraju ulaganje u dugotrajnu ili kratkotrajnu imovinu, a neopipljive su patenti, licence i ostalo. Posebne karakteristike svih investicija su neizvjesnost, rizik od ulaganja i veliki vremenski razmak od ulaganja i dobitka ili gubitka. Zemlji koja nema dovoljno sredstava ulagati u svoja poduzeća i gospodarske grane od velike su važnosti inozemne investicije. One predstavljaju preuzimanje određenog dijela vlasništva nad imovinom poduzeća druge zemlje te ostvarivanje međunarodne suradnje. Ulaganjem stranih investicija uvodi se nova tehnologija i znanja te potiče produktivnost poduzeća, cijele grane, a u konačnici i ekonomije.