Ideja održivog razvoja nažalost teško pronalazi svoj put do praktične primjene. Čak i noviji oblici masivnog turizma kao što su kruzing turizam su prihvaćene kao dobrodošle te se rijetko sagledavaju sa stajališta njihova utjecaja na održivost lokalne zajednice i ekonomije te okoliša. Priroda i okoliš su konačni kao turistički resurs, ali se ipak i danas u cijelom svijetu uočavaju problemi prekomjerne uporabe i manjak poticaja za ulaganja u održavanje i poboljšanje istih. Kao neki od mogućih razloga za takvo ponašanje se često navode pojmovi “neuspjelih intervencija”, u kojima se odražava davanje prednosti određenim sektorima industrije od strane nositelja vlasti, te njihova inercija u zaštiti resursa uslijed neposjedovanja i neprikupljanja potrebnih i bitnih informacija. Iako se kruzing kompanije ne mogu kriviti za nedostatak domaćih ili međunarodnih propisa, oni itekako koriste nesavršenosti sustava kako bi vršili uporabu resursa koji nisu u njihovom vlasništvu niti sudjeluju u njihovom održavanju. Nedostatnost djelotvornih odredbi o plaćanju za zagađivanje okoliša te ostalih kontrolnih mehanizama u kruzing industriji dovodi do situacije u kojoj se većina korisnika besplatno koristi dostupim sredstvima. U takvoj odsutnosti jasnih pravila upravljanja i provođenja okolišne legislative, ovaj način rukovođenja nautičkim turizmom može dovesti do značajnog društvenog problema, i to na globalnoj razini, a to je pretjerana uporaba ili čak potpuno uništenje javnih dobara kao što su voda i zrak.