Na temelju svega navedenog u radu može se jasno zaključiti kako se Hrvatska može pohvaliti svojim zdravstvenim sustavom, ne samo u usporedbi s tranzicijskim zemljama nego čak i kada se uspoređuje s razvijenim zemljama. Dakle, unatoč popriličnoj zaostalosti naše zemlje u ostalim područjima, svakako se možemo pohvaliti brigom o zdravstvenoj zaštiti građana. Bismarckov model financiranja zdravstvene zaštite pokazao se kao najbolji u komparaciji s ostalim modelima. Kao jednu od najvećih prednosti modela, valjalo bi izdvojiti pravedan transfer sredstava i kao najvažniju značajku svakako solidarnost! S obzirom na brojne prednosti, moglo bi se reći kako je pojava moralnog hazarda kao nedostatka ovog modela zdravstvene zaštite gotovo zanemariva. Međutim, kao i u svim ostalim područjima, u području financiranja zdravstvene zaštite uvijek postoji prostor za napredak i u skladu s time bi trebalo težiti poboljšanju, odnosno usavršavanju ovog modela. Dopunsko zdravstveno osiguranje se također temelji na solidarnosti otkako je njegova cijena postavljena na 70 kn za sve kategorije osiguranika. Iz analize je vidljivo da su izdvajanja za privatno osiguranje viša kod razvijenijih zemalja dok su stanovnici slabije razvijenih zemalja priklonjeni plaćanju iz džepa, odnosno samo onda kada je to baš nužno. Hrvatska bi u svakom slučaju naglasak trebala staviti na brigu o izrazito nepovoljnom omjeru ukupnog broja osiguranika i onih koji aktivno sudjeluju u uplatama doprinosa, koji trenutno iznosi 3:1. Velika konkurencija na tržištu pružanja usluga dobrovoljnog osiguranja tjera osiguravajuća društva na učestalo osmišljavanje privlačnijih polica gledano sa strane korisnika. Osiguravajuća društva nastoje smanjiti cijene svojih usluga ili pak privući korisnike boljim i kvalitetnijim uslugama. Također, možemo zaključiti da cijenu police osiguranja determinira starost osobe koja želi kupiti osiguranje. Stoga, starije osobe za proširenje svoga osiguranja moraju izdvojiti više sredstava od mlađih jer se pretpostavlja da starije osobe imaju veću potrebu za korištenjem zdravstvenih usluga. Dakle, temelj dodatnog zdravstvenog osiguranja, kao jednog od dva oblika dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja, nije solidarnost glede izdvajanja sredstava. Unatoč tome što je udio doprinosa u ukupnim prihodima HZZO-a u 2013. pao u odnosu na 2012. Hrvatska i dalje spada u skupinu zemalja s Bismarckovim modelom financiranja zdravstva. Međutim, iako se radi o blagom zaokretu, ne bi ga trebalo zanemariti.