Analiza provedena u ovom radu je pokazala da su regionalne nejednakosti u Republici Italiji danas, u 21. stoljeću, još uvijek snažno prisutne. Ponajprije se te nejednakosti odnose na dohodak po glavi stanovnika (BDP p.c.) i stopu dugoročne nezaposlenosti. Utvrđeno je da su razine dohotka po glavi stanovnika izražene u paritetu kupovne moći višestruko niže u južnim NUTS2 regijama, nego one u regijama sjevera. Regije centralne Italije se po spomenutom pokazatelju nalaze negdje u sredini, oko talijanskog prosjeka. Bitno je istaknuti i činjenicu da regije sjeverozapadne Italije nisu više toliko dominantne u odnosu na regije sjevernog i sjeveroistočnog dijela zemlje. Tzv. „treća Italija“ je definitivno konvergirala u odnosu na sjeverozapad. Podaci korišteni u analizi su pokazali da su neke regije sa sjeverozapada (Piemont i Ligurija) čak siromašnije u odnosu na regije „treće Italije“. Što se tiče nezaposlenosti situacija je obrnuto proporcionalna razinama dohotka. Visoke stope nezaposlenosti bilježe regije južne Italije, posebno Sicilia i Campania. U spomenutim regijama je čak oko 15% stanovništva dugoročno nezaposleno, odnosno u opasnosti od pada u siromaštvo. Spomenute regije su detaljnije promatrane u analizi, a na način da su proanalizirani podaci vezani uz sturučnu spremu stanovništva i ulaganje u obrazovanje, te su komparirani sa podacima za, sjeverne regije, Lombardiju i Emilia-Romagnu. Na temelju analize došlo se do zaključka da bogate sjeverne regije u promatranom razdoblju imaju mnogo više visokoobrazovanog kadra. Ipak treba naglasiti da južne regije ulažu relativno veća sredstva u obrazovanje budućih generacija i da imaju relativno jednak broj studenata kao i sjeverne regije.