Financijska industrija poznaje niz različitih pristupa procjeni vrijednosti poduzeća. Procjena vrijednosti od posebne je važnosti prilikom upravljanja portfeljem vrijednosnih papira, u procesima spajanja i preuzimanja te poslovnim financijama. Najšira podjela pristupa procjeni vrijednosti je na apsolutne modele, koji se još nazivaju i modeli sadašnje vrijednosti, i relativne modele. Među apsolutnim modelima najzastupljenija je metoda diskontiranih novčanih tokova temeljena na slobodnim novčanim tokovima poduzeću ili glavnici. U relativnom pristupu po zastupljenosti u praksi ističu se multiplikatori usporedivih poduzeća. Procjena vrijednosti metodom diskontiranih novčanih tokova temelji se na pro forma prognozi budućih novčanih tokova procjenjivanog poduzeća koji se diskontiranjem svode na sadašnju vrijednost. Prema tome, vrijednost poduzeća, ili bilo koje druge imovine, jednaka je vrijednosti očekivanih budućih novčanih tokova koje će ta ista imovina generirati. Metoda u sebi ugrađuje puno pretpostavki o budućem poslovanju poduzeća te je iskustvo i znanje analitičara vrlo bitno za ishod procjene. Metoda multiplikatora procjenjuje vrijednost poduzeća usporedbom s drugim sličnim poduzećima. Jednostavnija je nego metoda diskontiranih novčanih tokova i često se provodi samostalno od ostalih koraka fundamentalne analize. No upravo u tome leži i njen najveći nedostatak jer ova metoda, ako se provodi bez skeniranja sadašnjeg financijskog zdravlja poduzeća i budućih izgleda industrije u kojoj poduzeće posluje, može rezultirati zaključkom o precijenjenosti (podcijenjenosti) poduzeća čak i ako je čitava industrija podcijenjena (precijenjena). Metoda diskontiranih novčanih tokova i metoda multiplikatora sagledavaju vrijednost poduzeća iz različitih perspektiva te je preporuka koristiti ih paralelno u procesu procjene za međusobnu kontrolu i potvrdu točnosti rezultata.