Validnu konkluziju o tome koji je optimalan način organizacije teško je naći na uzorku hrvatskih klubova, pa tako i ovih obrađenih u radu. Razlog za to je što je vlasnička, upravljačka i svaka druga klupska struktura uglavnom plod rupa unutar zakona i propisa u čijim se djelovanjima krše ili prava članova i navijača, ili logike tržišta, ili oboje. Ad hoc modeli kojima klubovi uvijek iznova kupuju novih nekoliko tjedana ili mjeseci do sljedećeg prijelaznog rješenja znak je trajne nestabilnosti kao jedinog kontinuiteta od samostalnosti, što je neki realan period u kojima društvo i sport funkcioniraju na globalnom tržištu. S jedne strane imamo „GNK Dinamo“, klub obespravljenih članova koji bi trebali biti u mogućnosti konzumirati prava, s druge strane imamo „HNK Hajduk“ u kojem većinski vlasnik prenosi prava i odgovornost što dalje od sebe na navijače, što pokazuje čitav niz pozitivnih efekata, ali je upitno koliko je moguć prosperitet na duge staze u poduzeću od kojeg vlasnik bježi i doživljava ga kao teret, a ne kapital. U bipoliziranu stvarnost hrvatskog nogometa nedavno se umiješala „HNK Rijeka“, klub koji funkcionira po uvriježenom modelu u kojima sve odluke donosi fondacija koja je vlasnik Kluba, čime „HNK Rijeka“ ima najjasniju hijerarhiju i odgovorni lanac od proučavanih klubova. Hibridi raznih modela koji su lajtmotiv načina organizacije kod nas (ne samo u nogometu) predstavljaju sada već 25-godišnju nemogućnost da se nađe okvir unutar kojeg će barem osnovni parametri za zdravo funkcioniranje biti zadovoljeni, popraćeno nizom primjera prvoligaških klubova koji su ili propali, ili su pred bankrotom.