Prava radnika su uređena zakonom te je ono pravo različitih država članica koje je također obilježeno i pravom Europske unije (pod time se smatraju smjernice i odredbe koje se utvrđuju te na taj način i nadopunjuju političke inicijative koje država članica poduzima). Europsko radno pravo je prihvaćeno kao pravo institucija EU sa nadnacionalnim karakterom, odnosno podrazumijeva prenošenje pravnog suvereniteta država članica na institucije EU. Dva glavna područja koja su obuhvaćena radnim pravom su radni uvjeti i obavješćivanje i savjetovanje radnika, te prijenosima poduzeća. EU donosi dvije direktive: direktiva o ravnopravnosti spolova i direktivu o radnom vremenu. Na temelju istraživanja, zaključak je da nejednakost u plaćama ipak postoji, kako u Europi, tako i u Hrvatskoj. Prosjek Europske unije za 2012.g. iznosi 16,4%, a za Hrvatsku 2011.g. 10,1% što je daleko ispod europskog prosjeka. Direktivu o radnom vremenu donijeli su Vijeće i Europski parlament koji uvelike sudjeluje u razvoju aktivnosti na području zapošljavanja i socijalne politike s ciljem jačanja sposobnosti EU za borbu protiv nezaposlenosti i za poboljšanje radnih i životnih uvjeta za sve. Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća Europska unija je usmjeravala svoje politike na postizanje visoke razine zaposlenosti i socijalne zaštite. Pozitivnim učinkom se smatra povratak obrazovanju u odnosu na visinu plaće. U većini europskih zemalja su razlike po kvantilima znatno veće za obrazovane radnike (Njemačka, Norveška) nego za manje obrazovane. Dolazi se do zaključka da se u većini zemalja disperzija plaća povećala među visokoobrazovanima, a što se tiče razlika unutar skupine, tu dolazi do nejednakosti plaća uglavnom zbog smanjenog broja radnika koji se prijavljuje na niskoplaćena mjesta.