Brojne makroekonomske varijable utječu na razvoj rezidencijalnog područja i time širenje gradova. Analizirano je nekoliko politika koje imaju različite efekte na razvoj grada što implicira da urbani razvoj traži primjenjivu i unificiranu politiku koja odgovara situaciji određenog grada. Vlade se često odlučuju subvencionirati javni i privatni prijevoz u određenom gradu kao mjeru regionalne ili lokalne politike. Takva mjera potiče pojedince da jednako preferiraju širi i uži centar grada čime se smanjuje opterećenje na cijenu zemlje. Kada su privatni i javni prijevoz subvencionirani vrlo lako se dogodi paradoks da bogati profitiraju od subvencija na trošak siromašnih jer odabiru živjeti u predgrađima i koristiti privatno prijevozno sredstvo koje osigurava veći komfor, dok siromašni žive u gradu. Država bi naprimjer trebala odrediti subvencionirati samo korištenje javnih prijevoznih sredstva kako bi spriječili regresivne efekte subvencioniranja dnevnih migracija na siromašno stanovništvo. Ukoliko se ipak vlada odluči za ograničavanje urbanog širenja grada ekvivalentno su efektivne mjere nametnutog poreza na daljnji urbani razvoj i postavljanja prirodnih ili umjetnih granica razvoja. Ujedno su te dvije i najučinkovitije mjere ograničavanja urbanog rasta. To ipak za sobom povlači posljedice kao što je visoki rast gustoće stanovnika i rast cijene zemljišta zbog sužavanja prostora. Na kraju možemo zaključiti da je organizacija prostorne ekonomije definirana s tri vrste troška: trošak dnevnih migracija odnosno putovanja na posao i nazad, trošak transfera informacija između centra grada i predgrađa i trošak prijevoza dobara. Aglomeracija će se vjerojatnije dogoditi ukoliko su navedeni troškovi niski.