Svaki proizvodni subjekt, kako bi lakše donosio poslovne odluke, osim što treba znati što su troškovi te kakvi mogu sve biti, treba znati i odabrati odgovarajući sustav troškova prema svojim specifičnostima. Tradicionalni sustavi obračuna troškova mogu biti sustav obračuna troškova po radnom nalogu i procesni sustav obračuna troškova, a i jedan i drugi imaju zajednički cilj utvrditi jedinični trošak svakog proizvedenog proizvoda. Tradicionalni sustavi se uglavnom primjenjuju u proizvodnim subjektima koji koriste radno-intenzivnu proizvodnju te je taj sustav zastupljeniji u slabije razvijenim zemljama. Karakteristike tih sustava su jednostavna primjena, ali i isplativost i manja novčana ulaganja za razliku od suvremenih sustava. Osim navedenih prednosti, još jedan od razloga za primjenom tih sustava je i prevladavajući udio direktnih troškova u ukupnim troškovima proizvodnje. Sustav obračuna po radnom nalogu je uglavnom iniciran specifičnom narudžbom kupca ili kao što je prikazano u primjeru zahtjevom za rad, ujedno je to i osnovna karakteristika tog sustava. Ukoliko se proizvodni proces odvija neprekidno i njegova količina je unaprijed nepoznata, onda je bolje primijeniti procesni sustav obračuna proizvodnje jer on karakterizira masovnu i homogenu proizvodnju. Iako proizvodni subjekti u slabije razvijenim zemljama koriste tradicionalne sustave, vrlo je vjerojatno ukoliko počnu rasti i imati sve veće troškove i veći broj proizvoda da će s vremenom preći na suvremene metode kako bi poboljšali konkurentnost na tržištu, ali sve dok njihovi direktni troškovi budu prevladavali i dalje će opće troškove proizvodnje raspoređivati na mjesta troškova pomoću tradicionalnih sustava.