Gospodarski razvoj neke zemlje i društva u suvremenim je okolnostima nezamisliv bez upotrebe raznih vidova energije kao osnovnih inputa u proizvodnom procesu. Osiguravanje opskrbe energijom i uspostavljanje energetske sigurnosti još uvijek je pretežno usmjereno na dobavu fosilnih izvora energije (ugljena, nafte i plina) u čemu je prioritet osiguranje nafte i plina. Bez obzira na sve veću važnosti obnovljivih izvora, energenti poput nafte obilježili su velik dio povijesti a i sadašnjosti po pitanju svoje važnosti za mnoga gospodarstva. Plin kao ‘’energent budućnosti’’ spada u skupinu fosilnih energenata, ali je ipak poželjniji od nafte po pitanju čistoće, iskoristivosti i ispuštanja štetnih tvari. Bez obzira na sve one štetne činjenice o kojima govorimo kada su u pitanju fosilni energenti, neke zemlje i dalje su veliki izvori ovih energenata te ih je stoga potrebno analizirati i reći nešto više o njihovoj upotrebi u nekim gospodarstvima. Nafta je postupno, ali brzo, u velikoj mjeri istisnula ugljen kao izvor energije koji se odavno smatra najprljavijim i najštetnijim energentom. Do toga je došlo radi bolje iskoristivosti nafte u suvremenim procesima sagorijevanja i radi njezine prednosti u zaštiti okoliša. Još veća ekološka prednost prirodnog plina i pronalaženje gigantskih plinskih ležišta, uvjetovali su da je plin preuzeo prvo mjesto među energentima. O plinu se puno govori i može se reći da je ušao u sustav korištenja, ali ne još u tolikoj mjeri kao nafta koja je ipak ispisala povijest sa svojom važnošću. Energija je ta koja je ljudski razvoj pokretala još od prapovijesnih razdoblja nastanka ljudske civilizacije pa sve do danas. Energetski sektor je danas u svijetu jedan od sektora koji posluje najprofitabilnije i koji stoga može u velikoj mjeri utjecati i na samo gospodarsko stanje svake pojedine zemlje jer bez njega ne bi bilo ni napretka. Naravno zemlje koje imaju svoje energente kao što su Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Iran koji su analizirani u ovom radu i izvoze ih u druge zemlje u puno su boljem položaju što se tiče gospodarske i energetske situacije dok sa političkog gledišta one su glavna meta svjetskih velesila koje promatraju kako do njih doći jer svima je jasno kolike mogućnosti one pružaju. Uz navedene zemlje koje su također članice OPEC-a (Organizacije zemalja izvoznica nafte) tu se ubrajaju i ostale zemlje članice kao što su: Alžir, Angola, Ekvador, Ekvatorska Gvineja, Indonezija, Irak, Kuvajt, Libija, Nigerija i Venezuela koje su također glavna politička meta zbog svog bogatstva primarnim energentima, a ponajviše naftom.