Abstract | Računovodstvene politike su načela koje menadžment poduzeća odabire i slijedi s ciljem prikazivanja istinitih informacija u financijskim izvještajima. Računovodstvene politike su sadržane u bilješkama uz financijske izvještaje i temelj su za njihovo sastavljanje. Računovodstvene politike su utvrđene Međunarodnim računovodstvenim standardima i Međunarodnim standardima financijskog izvještavanja, a u Republici hrvatskoj i Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja. Ovisno u koju skupinu poduzetnika je svrstan, prema kriterijima propisanim Zakonom o računovodstvu, poduzeće će primjenjivati ili Međunarodne standarde ili Hrvatske standarde financijskog izvještavanja. Računovodstvene politike su instrument u procesu upravljanja poduzećem, a odgovornost za njihov izbor, primjenu i objavu snosi menadžment poduzeća.
Dugotrajna materijalna imovina je isključivo imovina u vidljivom, opipljivom i materijalnom obliku koja će zadržati pojavnost u roku duljem od godine dana ili jednog normalnog proizvodnog ciklusa. Dugotrajna nematerijalne imovina je imovina bez fizičkog oblika i sadržana je u obliku prava za koju se očekuje da će se koristiti dulje od godine dana ili jednog normalnog proizvodnog ciklusa. Dugotrajnu materijalnu i nematerijalnu imovinu poduzeće vrednuje u financijskim izvještajima prema usvojenim računovodstvenim politikama.
Načini stjecanja sredstva materijalne i nematerijalne imovine su različita, a ističu se kupnja na tržištu u zamjenu za novac, razmjena sredstvo za sredstvo, izgradnja u vlastitoj proizvodnji ili režiji te donacija. Standardima se uvjetuje da se imovina početno vrednuje prema trošku njezine nabave. Trošak nabave uključuje cijenu koja se plaća za nabavu sredstva te svi izravni troškovi koji se mogu dovesti u izravnu vezu s nabavom i stavljanjem sredstva u očekivano stanje. Po završetku procesa nabave imovine, ona se stavlja u upotrebu. Imovina se tijekom obavljanja poslovnih procesa troši i zbog toga je nužno evidentirati naknadnu vrijednost imovine. Ta se vrijednost mora mjeriti kako bi se knjigovodstvena vrijednost uskladila sa stvarnom vrijednošću imovine. Računovodstvene politike koje poduzeće može koristiti za naknadno mjerenje vrijednosti dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine su: model troška i model revalorizacije. Oba modela naknadnog mjerenja vrijednosti uključuju izračun amortizacije sredstva, a razliku između ova dva modela čini osnovica za utvrđivanje naknadne vrijednosti. Kod modela troška se koristi trošak nabave sredstva i umanjuje se za amortizaciju i gubitke od umanjenja kako bi se utvrdila naknadna vrijednost. S druge strane, kod modela revalorizacije se pouzdano utvrđena fer vrijednost imovine umanjuje za iznose amortizacije i gubitke od umanjenja.
Prehrambena industrija Vindija d.d. je veliki poduzetnik u Republici Hrvatskoj i kao takav prilikom financijskog izvještavanja primjenjuje Međunarodne standarde financijskog izvještavanja. Vindija d.d. početno priznaje dugotrajnu materijalnu imovinu prema trošku nabave, dok za naknadno mjerenje dugotrajne materijalne imovine primjenjuje model troška. Dugotrajnu nematerijalnu imovinu, Vindija d.d., početno vrednuje po trošku njezine nabave, a zatim za naknadno vrednovanje primjenjuje model troška. U razdoblju od 2016. do 2018. godine, promatrano poduzeće nije mijenjalo usvojene računovodstvene politike početnog priznavanja ni naknadnog mjerenja dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine. |