Problematika ovog rada temeljila se na, s teorijskog i empirijskog aspekta, analizi učinaka ekonomskih integracija na trgovinske i ekonomske odnose zemalja unutar i izvan stvorenih integracija. Analiza se odnosila na globalne i regionalne ekonomske integracije, s posebnim osvrtom na one integracije u kojima je Republika Hrvatska članica. Teorijskim dijelom cilj je bio prikazati povijesni razvoj ekonomskih integracija, zatim prave motive nastanka integracija kroz povijest te objasniti vrste ekonomskih integracija prema dubini integracije. S teorijskim dijelom, također se željelo prikazati neke od najpozantijih regionalnih ekonomskih integracija u svijetu, počevši od Azijskog kontinenta gdje je prisutan Savez država Jugoistočne Azije (ASEAN), zatim Sjevernoameričkog kontinenta gdje djeluje Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA) i na kraju Latinske Amerike gdje je prisutno Zajedničko tržište Južne Amerike (MERCOSUR). Empirijskom analizom podataka cilj je bio prikazati kada je i kakvim integracijama pristupila Republika Hrvatska te što je dobila integriranjem u te integracije. Posebni naglasak dan je na pridruživanje Republike Hrvatske najvećim svjetskim integracijama i organizacijama, a to su Svjetska trgovinska organizacija (WTO), Organizacija Sjevernoatlanstkog saveza (NATO) i Europska Unija (EU). S empirijskim dijelom, također se željelo prikazati pokazatelje trgovinskih i investicijskih odnosa između zemalja članica integracije. Na temelju rezultata rada zaključuje se da su dosadašnje ekonomske integracije neupitno utjecale na poboljšane trgovinske i ekonomske odnose zemalja unutar i izvan stvorenih integracija. Međutim, ostvareni rezultati integracija nisu ostvarili ranije zacrtane ciljeve, budući nisu dovele do dublje razine integracije među zemljama članicama, te će zemlje članice morati izračunati dali bi veće koristi imale samostalnim djelovanjem, ali uz postojanje integracije ili ostankom u neuspješnoj integraciji.