Troškovi označavaju vrijednosno iskazane utroške rada koji se upotrebljavaju radi ostvarivanja određenih ciljeva ili kako bi se ostvario pozitivan rezultat poslovanja. Podaci o troškovima važni su u postupku planiranja i kontrole internih radnih procesa. Metode obračuna troškova primjenjuju se kako bi se dobile što točnije informacije prilikom izvještavanja, dok poduzetnik ima opciju odabrati koju dostupnu metodu želi primijeniti za potrebe svog izvještavanja. Krajnji cilj metoda obračuna troškova je odrediti jedinični trošak proizvoda, zato je vrlo bitno da se odabere prikladna metoda kako bi se dobila što objektivnija ocjena profitabilnosti proizvoda. Metode raspoređivanja općih troškova proizvodnje na nositelje troškova dijelimo na tradicionalne metode i suvremene metode. Tradicionalna metoda obračuna troškova podrazumijeva najstariju metodu obračuna troškova. Opće troškove proizvodnje s glavnih mjesta troškova raspoređujemo na proizvode preko stope dodataka. S obzirom na vrstu proizvodnje, tradicionalnu metodu obračuna troškova možemo podijeliti na: sustav obračuna troškova po radnom nalogu i procesni sustav obračuna troškova. Primjenom suvremenih metoda obračuna troškova ocjena profitabilnosti proizvoda postaje kvalitetnija i preciznija. Ne uvjetuje praćenje troškova po mjestima nastanka već po određenim aktivnostima i pruža veću objektivnost alokacije općih troškova proizvodnje na proizvode. Suvremene metode obračuna možemo podijeliti na: upravljanje troškova temeljeno na aktivnosti, model ciljnih troškova, analiza vrijednosti, model upravljanja troškovima kvalitete, kaizen metoda i model bilance postignuća. Razlika između suvremene metode i tradicionalne metode obračuna troškova je u načinu alokacije općih troškova proizvodnje na nositelje troškova, suvremene metode daju točnije informacije o alokaciji općih troškova proizvodnje u odnosu na tradicionalnu metodu.