Naftna industrija je zadnjih stotinu godina bila ključni globalni gospodarski sektor. Od očite primjene kao gorivo i sredstvo za grijanje do proizvodnje umjetnih gnojiva i pesticida, lijekova i plastike, nafta je temelj modernog doba. Unatoč tome, naftno bogatstvo, samo po sebi, nije garancija prosperiteta. Zemlje poput Saudijske Arabije, Katra i Ujedinjenih Arapskih Emirata uspjele su svoje rezerve unovčiti, ali svi pokušaji korištenja tog novca u svrhu diverzifikacije lokalne industrije i osiguranja budućnosti nakon nafte završili su u neuspjehu. Zemlje poput Iraka, Irana, Kuvajta i Venezuele trpile su građanske ratove, državne udare i strane invazije kao direktnu posljedicu svog mineralnog bogatstva. Očito je da svaka zemlja s bitnijim rezervama nafte mora u svakom trenu imati na umu svoj vanjskopolitički položaj. Žrtvovati odnose s drugim zemljama kako bi se naftom kratkoročno usrećilo domaće stanovništvo opasna je strategija. Na primjeru Norveške, jasno se vidi korisnost dugoročnog planiranja i štednje. Ogromne novčane rezerve Norveškoj daju stabilnost, a stvaranje stručnog znanja i izgradnja industrije u mid- i downstreamu sprječavaju nastajanje monotonog gospodarstva. Rusija pak pokazuje posljedice planiranja s pretpostavkom da cijena nafte i plina neće padati. Društvo kojemu visoka cijena treba za puki opstanak zaziva katastrofu. Mineralno bogatsvo je nepouzdano i po svojoj prirodi ograničeno. Nužno je iskoristiti ga za stvaranje drugih izvora prihoda i nikako se ne smije rabiti za punjenje proračunskih rupa i držanje na životu neprofitabilnih gospodarskih sektora.