Za dugoročnu stabilnost tečaja potrebna je dugoročna konvergencija ekonomskih osnova. U tu svrhu sve države članice moraju provoditi discipliniranu i odgovornu monetarnu politiku usmjerenu na stabilnost cijena u trećoj fazi ekonomske i monetarne unije. Čvrsta fiskalna i strukturna politika u svim državama članicama u najmanju je ruku potrebna za dugoročnu stabilnost tečaja. Ekonomska i monetarna unija najviša je razina ekonomske integracije i predstavlja valutnu zonu u kojoj su tečajevi valuta država članica nepovratno fiksirani. Zemlje članice Monetarne unije gube kontrolu nad tečajem, kamatama i ponudom novca. Monetarna unija ne uključuje samo uvođenje zajedničke valute, već i usklađivanje ekonomske politike država članica, zajedničko planiranje integracije gospodarstava zemalja, poticanje gospodarskog rasta i otvaranje novih radnih mjesta. ERM II pruža poligon za testiranje prije uvođenja eura, budući da gospodarstva država članica sudionica posluju u režimu stabilnih tečajeva u odnosu na euro (tržišni test) i od njih se očekuje da ojačaju svoje makroekonomske uvjete, makrobonitetne, nadzorne i strukturne politike (test politike), uz podršku stalno razvijajućeg ekonomskog upravljanja iz MMF-a. Država članica mora sudjelovati u ERM II najmanje dvije godine prije uvođenja eura, za to vrijeme tečaj nacionalne valute ne smije značajno varirati u odnosu na euro. Najveća pojedinačna korist od uvođenja eura je uklanjanje valutnog rizika povezanog s visokim stupnjem euroizacije i zaduženja Hrvatske. Iako će većina beneficija biti trajna, s uvođenjem eura bit će jednokratni financijski troškovi. To se prije svega odnosi na financijske troškove tranzicije, kao i na plaćanje hrvatskog udjela sredstava Europskoj središnjoj banci i Europskom mehanizmu za stabilnost, kao i na rizik od jednokratnog povećanja cijena zbog konverzije.