Pojava globalne financijske krize iz 2008. godine označava prekretnicu u načinu provođenja monetarne politike na globalnoj razini. Standardni instrumenti i mjere, pomoću kojih su centralne banke dotad učinkovito provodile monetarnu politiku, pokazali su se nedostatnim u poticanju ekonomske aktivnosti. Takve okolnosti bile su motiv uvođenja nekonvencionalnih mjera i instrumenata monetarne politike najvažnijih svjetskih ekonomija. Iako korišteni na različite načine, svrha im je uglavnom pružiti likvidnost bankama, održati stabilnost u financijskom sustavu i općenito održati funkcioniranje financijskih tržišta. Preko kupnji vrijednosnica od banaka ne utječe se samo na likvidnost banaka i visinu kamatnih stopa, nego i na cijene samih financijskih instrumenata na tržištu, na likvidnost imovine i slično. Gotovo desetljeće i pol poslije, provođenje nekonvencionalne monetarne politike utjecalo je na razne aspekte gospodarstva. Pomoću metoda analize, sinteze, indukcije, dedukcije i deskripcije, cilj ovog diplomskog rada je ispitati utjecaj tako provođene monetarne politike na financijske institucije i tržišta, kretanje inflacije, javni i privatni dug te dohodovnu i imovinsku nejednakost. Nekonvencionalna monetarna politika u velikoj je mjeri utjecala na profitabilnost financijskih institucija, smanjujući prinose institucijama koje u portfelju drže obveznice, dok je bankama smanjila neto kamatni prihod. Također, ista je bila poticaj „inflaciji“ cijena određenih kategorija imovina, poput obveznica, dionica i nekretnina, te je omogućila jeftinije zaduživanje koje je uzrokovalo rast svjetskog duga. Na raspodjelu dohotka i bogatstva, nekonvencionalna monetarna politika utječe dvojako pa se još uvijek ne može ocjeniti je li konačni učinak povećanje ili smanjenje nejednakosti stanovništva.