Tradicionalna raspodjela troškova postoji od 1870-ih, gdje je njegova upotreba kao sustava trajala mnogo više desetljeća od njegove alternativne ABC: njen početak je bio ranih 1980-ih (Ben-Arieh & Qian, 2003). Zanimljivo je da studija tvrdi da je ABC sustav dodatnih troškova, a ne alternativa. Kada se uspoređuju financijske situacije različitih tvrtki, vrlo je vjerojatno da te tvrtke nemaju potpuno isti sustav obračuna troškova. Neke tvrtke mogu koristiti tradicionalni sustav sa samo jednom povezanom aktivnošću i pokretačem troškova, dok će druge koje koriste ABC imati više aktivnosti i pokretača troškova: dodajući ono što tradicionalni sustav ima (Narong, 2009.). ABC uključuje dijelove rada ili proizvoda koji se mogu identificirati, dok tradicionalna metoda proizvoljno akumulira plaće, troškove i amortizaciju. (Blocher, 2006.) Za procjenu troškova, ABC je precizniji sustav jer njeguje menadžere da postanu bolje upoznati s neizravnim resursima koji identificiraju i uklanjaju pokretače troškova koji nemaju marginalnu vrijednost. Također menadžerima daje uvid u postojeće parametre koji su generirali zahtjeve. (Jones & Dugdale, 2002.) Tradicionalni pristup svoje režijske troškove vidi kao pružanje usluge troškovnim jedinicama, čiji se trošak mora promijeniti na te jedinice. S druge strane, ABC gleda na režijske troškove kao na one uzrokovane aktivnostima, poput upravljanja trgovinom za smještaj troškovnih jedinica. Budući da su troškovne jedinice te aktivnosti koje uzrokuju, troškovne jedinice su te koje se moraju teretiti za troškove koje uzrokuju. Razlog za početak ABC-a je unutar načina na koji su režijski troškovi organizirani. Tradicionalni pristup ima režijske troškove raspoređene prema centrima troškova proizvoda, dok ABC svoje režijske troškove analizira u skupove troškova, s jednim skupom troškova za svaku aktivnost koja pokreće troškove. (Atrill i McLaney, 2015.) Namjera ABC-a nije bila niti mjeriti kratkoročne varijabilne troškove niti pružati svakodnevne smjernice o kvaliteti procesa. Uz svoju prirodu 'planiranja unaprijed', korištenje ABC-a za predviđanje kratkoročnih troškova zanemaruje činjenicu da su troškovi rezultat odluka o potrošnji (Horngren et al, 1999.). Na svoj nedostatak, tradicionalni sustav, s druge strane, ne prikazuje nefinancijske informacije o malim i srednjim poduzećima (MSP), što možda pokazuje blagu nepažnju (Hilton, 2006). Dok u teoriji postoje dva glavna pristupa između kojih tvrtka može izabrati da donese svoje odluke o troškovima, ne postoji politički ispravan ili preferirani izbor. Svaki sustav obračuna troškova predstavlja promjenjive mogućnosti i izazove, pri čemu tvrtka u konačnici mora odabrati ovisno o čimbenicima kao što je industrija tvrtke. Nije došlo do većeg porasta proizvodnih tvrtki koje su prešle na implementaciju ABC-a. Sustavi obračuna troškova u proizvodnom sektoru daleko su složeniji i trebaju pretvoriti materijale u nedovršenu proizvodnju nego gotove proizvode. Međutim, velike proizvodne tvrtke kao što su Siemens, Philips, Volvo i Ericsson donijele su hrabru odluku 1990-ih da implementiraju ABC. (Horngren et al, 1999.) Ipak, 2 od ovih tvrtki u Siemensu i Philipsu su u današnjoj klimi izgubile značajan tržišni udio u odnosu na nekoć; pripisuje li se to ABC-u drugo je pitanje. Važno je napomenuti da će se namjeravani ciljevi ABC sustava u vrijeme implementacije vjerojatno razlikovati od njegovih posljedica. Metodologija koja stoji iza ABC-a postavlja tvrtku u superiornu platformu u smislu preciznosti i točnosti, omogućujući menadžerima da budu informiraniji i obrazovaniji za dugoročnu budućnost tvrtke.