Organizacije okružuju svaku sferu čovjekovog života. One uvode određena pravila i hijerarhiju kojom se ponekad apstraktne aktivnosti mogu pobliže opisati i konkretizirati. Osnovna svrha postojanja organizacije je okupljanje kolektiva ljudi koji međusobnom interakcijom sudjeluju pri transformaciji pribavljenih resursa u outpute koji bi trebali predstavljati željeni rezultat postojanja. Usklađivanjem napora ljudi unutar organizacije i organizacije s vanjskim okruženjem stvaraju se preduvjeti za postojanje efikasne i produktivne organizacije koja stvara vrijednost za vlasnike, zaposlenike, klijente i sve ostale dionike. Uređivanjem odnosa između ljudi koji sačinjavaju organizaciju definira se jasna podjela rada, hijerarhija odgovornosti i skup pravila i procedura. Na taj način se stvara socijalna struktura koja se još naziva i organizacijskom strukturom. Organizacijska struktura je sastavni dio svake organizacije, a pomoću nje se utvrđuju jasna pravila prema kojima se odvijaju sve aktivnosti. Stvaranjem strukture i grafičkim prikazivanjem iste, organizacija svojim zaposlenicima lakše komunicira željeni način funkcioniranja poslovnih procesa i određuje njihove međusobne odnose. Proces izgradnje organizacije u obzir mora uzeti najvažnije organizacijske dimenzije, a to se odražava u korištenom obliku organizacijske strukture. Izgled organizacije ovisit će o njezinoj veličini, tehnologiji kojom raspolaže, o grani industrije u kojoj posluje, o prirodi poslovnih procesa koji se izvode kao i o vanjskim čimbenicima koji okružuju organizaciju. Stupanj složenosti i promjenjivosti uvjeta poslovanja svakoj će organizaciji pridružiti odgovarajuću vrstu organizacijske strukture koja joj najbolje odgovara. Usporedbom glavnih karakteristika, prednosti i nedostataka pojedinih tradicionalnih i organskih organizacijskih struktura, a uzimajući u obzir specifične potrebe organizacija, može se zaključiti da ne postoje univerzalna načela oblikovanja organizacije.