Značajniji pokazatelji krize su najprije bili vidljivi na području Sjedinjenih Američkih Država i propastima velikih bankarskih institucija kao produkt snažne kreditne ekspanzije, oslabljenih kriterija za odobravanje kredita te netočnih procjena kvalitete financijskih aktiva u procesima sekuritizacije. Najprije je zahvatila znatan segment financijskog sustava SAD-a – kreditiranje nekretnina, a postupno se širila na bankarski sustav, osiguranje, fondove, burze. Iz američkih financija, kriza se proširila na europske financije, bankarstvo, burze te se počela reflektirati i na realni sektor. Analizom instrumenata monetarne politike FED-a možemo zaključiti kako je upravo selektivna politika postala najvažniji instrument FED-a u rješavanju financijske krize, a potom i recesije. Za poboljšanje likvidnosti u prvoj fazi korišten je tok kredita bankama. FED se nije zadovoljio samo snižavanjem temeljnih kamatnih stopa kao klasičnim monetarnim pristupom jer bi se pokazao neefikasnim već je svoju strategiju kombinirao niskim kamatnjakom i novim pristupom kreditnom tržištu nazvanim „credit easing“. Promjena kreditne politike FED-a prema bankarskim i nebankarskim institucijama dovela je do buma njene bilance koja se dramatično povećala. Za stabiliziranje dugoročnog kamatnjaka i očekivanja u ovoj fazi koristi se tok kupnje dugoročnih državnih obveznica, također bilanca FED-a zorni je prikaz težine situacije iz koje se vidi da su se po prvi put i kompanije pojavile kao klijenti središnje banke. FED je u 2008. godine preuzeo ulogu glavnog kupca hipotekarnih vrijednosnica igrajući svojevrsnu ulogu primarnog dilera koji u situaciji pada cijena kupuje da bi najprije zaustavio trend pada, a potom i stabilizirao cijene. Može se nedvojbeno tvrditi da je selektivna politika FED-a ne u smislu odobravanja kredita, već u obliku otkupa hipotekarnih vrijednosnica postigla očekivani cilj.