Pisana isprava je poslovnoj praksi i pravnom prometu stoljećima držala primat kada je riječ o mediju za bilježenje i pohranu podataka o poslovnim transakcijama, te kao primarno dokazno sredstvo o istima. Određeni pravni poslovi nisu valjani, odnosno ne proizvode pravne učinke utoliko ukoliko nisu sastavljeni u obliku pisane isprave. U takvom okruženju potpis, prvenstveno vlastoručni ima izuzetno važnu ulogu jer služi kao temeljno sredstvo autentikacije, odnosno, kao temeljna poveznica između sadržaja isprave i autora tog sadržaja. Razvoj informacijsko-komunikacijskih tehnologija u posljednjim desetljećima te sve veća potreba za bržim i efikasnijim poslovanjem dovela je do toga pisana isprava sve više gubi na svom značenju te svoje mjesto postupno ustupa elektroničkim sredstvima za pohranu podataka. Takav razvoj, sam po sebi postavlja i pitanje autentikacije u elektroničkom okruženju i mogućnosti ostvarenja funkcionalnog ekvivalenta za vlastoručni potpis, odnosno metode autentikacije koja s jednakom mjerom sigurnosti upućuje na identitet autora elektroničkog sadržaja kao što to čini vlastoručni potpis na pisanoj ispravi. Problematika elektroničkog potpisa osobito je dobila na značenju u posljednjih godinu dana kada se poslovna komunikacija radi globalne pandemije COVID-19 dobrim djelom preselila u elektroničko okruženje. U diplomskom radu će se izložiti pojam, karakteristike, vrste te prednosti i nedostaci elektroničkog potpisa. Nadalje će se obraditi pravno uređenje elektroničkog potpisa u Hrvatskoj i svijetu te će se izložiti nekoliko segmenata njegove praktične primjene u poslovanju. Osobita pozornost će se dati kvalificiranom elektroničkom potpisu kao funkcionalnom ekvivalentu za vlastoručni potpis. Kao primarni izvori podataka za ovaj rad koristiti će se domaći i inozemni propisi koji uređuju elektronički potpis te znanstvena i stručna literatura. Pored toga koristiti će se i opći uvjeti te pravila pojedinih organizacija koje u svom poslovanju koriste elektronički potpis. Tako dobiveni podaci obraditi će se metodama analize i sinteze, generalizacije i specijalizacije, klasifikacije, kompilacije i komparacije te induktivnom i deduktivnom metodom. Cilj rada je pružati odgovor na sljedeća pitanja: 1. Je li pravno uređenje elektroničkog potpisa u RH zadovoljavajuće i u kojoj mjeri udovoljava potrebama praktičnog poslovanja; 2. U kojim se segmentima praktičnog poslovanja koristi određena vrsta elektroničkog potpisa te u kojoj se mjeri time postiže željena razina povjerenja u pravni promet; 3. Može li elektronički potpis u potpunosti istisnuti praktičnu primjenu vlastoručnog potpisa u poslovanju, te koje su pretpostavke za to; 4. U kojoj mjeri na prihvaćanje elektroničkog potpisa u poslovnoj praksi utječe nužnost npr. globalna pandemija COVID-19, a u kojoj mjeri čiste prednosti elektroničkog potpisa npr. efikasnost, sigurnost i sl. Stručan doprinos ovog diplomskog rada je upoznati stručnu javnost s pojmom, karakteristikama, prednostima i nedostacima te poslovnim, pravnim i tehnološkim aspektima elektroničkog potpisa u svrhu popularizacije i šire praktične primjene istoga, a sve kako bi se pravne i poslovne transakcije ubuduće obavljale na brži, efikasniji i sigurniji način.