Razvoj svakog pojedinca proces je koji započinje prije samoga rođenja te na njega utječe mnoštvo faktora u okruženju, ali i unutar same osobe. Različita se razvojna područja razvijaju različitom brzinom, ali je njihov razvoj međusobno povezan. Baš zbog te povezanosti teškoće koje se mogu pojaviti u jednom razvojnom području mogu imati negativan utjecaj na razvoj nekog drugog. Svaki je pojedinac različit i različitim tempom usvaja vještine. Ipak, ta su odstupanja izraženija kad se radi o djeci s teškoćama u razvoju. Veliki utjecaj na razvoj djece općenito, a posebice onih s kompleksnijim teškoćama ima obitelj. Obitelj je ta koja najviše vremena provodi u komunikaciji s djetetom te najbolje poznaje njegove potrebe, želje i mogućnosti. S obzirom na to da djeca s višestrukim teškoćama imaju specifične načine na koje komuniciraju vrlo je važno formirati komunikacijski obrazac koji će odgovarati i njima, ali i njihovim partnerima u komunikaciji. Kako bi bili uspješni komunikatori, svi ljudi moraju usvajati, ali i uvježbavati brojne vještine komuniciranja. Neverbalna je komunikacija vrsta komunikacije na koju se većinski oslanjaju djeca s višestrukim teškoćama. Za slanje poruka ova populacija najčešće koristi cijelo tijelo te se pri tome većinski oslanja na partnere u komunikaciji da te poruke interpretiraju. Ipak, komunikacija nekih pojedinaca više je namjerna i usmjerena ka sugovorniku. Osim oslanjanja na vlastito tijelo, osobe s višestrukim teškoćama u komunikaciji koriste i asistivnu tehnologiju. Na tržištu je trenutno dostupan vrlo velik broj asistivnih uređaja koji mogu olakšati ovim osobama komuniciranje s okolinom. Ipak, uz brojne prednosti koje korištenje tih uređaja nosi ovoj populaciji, postoje i brojni nedostatci. Cilj ovog rada je pružiti uvid u načine komunikacije kojima se mogu služiti osobe s višestrukim teškoćama, usporediti ih, iznijeti njihove prednosti, ali i nedostatke te dati prijedloge u kojim situacijama bi pojedini načini komuniciranja mogli biti primjenjiviji.