U uspješnoj provedbi inkluzivnog obrazovanja vaţnu ulogu imaju uĉitelji i nastavnici koji u velikoj mjeri mogu utjecati na obrazovnu uspješnost i prihvaćanje uĉenika s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama (Ivanĉić i Stanĉić, 2003 prema Karamatić Brĉić, 2013). Kako bi poboljšali izvedbe ovih uĉenika, vaţno je da u svom radu koriste one strategije pouĉavanja koje su dokazano uĉinkovite (Mitchell, 2008). Ovim radom dan je pregled dvadeset i ĉetiri znanstveno dokazane strategije pouĉavanja koje uĉitelji i nastavnici mogu primjenjivati u svom radu u inkluzivnim školama, ali i u školama s posebnim programima. Ukljuĉene su razliĉite strategije koje se kreću od strategija usmjerenih na ureĊenje konteksta uĉenja (primjerice suradniĉko uĉenje, klima u razredu), razliĉitih kognitivnih (primjerice samoregulirano uĉenje, kognitivno bihevioralna terapija) i bihevioralni strategija (primjerice funkcionalna procjena ponašanja i direktne instrukcije) sve do strategija poput formativnog ocjenjivanja i povratnih informacija te asistivnih tehnologija. Mnoge od ovih strategija pouĉavanja prikladne su ne samo za uĉenike s posebnim odgojnoobrazovnim potrebama, već i za ostale uĉenike (Mitchell, 2008). U prikazu strategija, opisuje se što one podrazumijevaju, navode se neke od sugestija za njihovu primjenu kao i nalazi istraţivanja koji potvrĊuju njihovu vrijednost.