Svjetska populacija u stalnom je porastu starenja, a isti je trend prisutan u Republici Hrvatskoj. Oštećenje sluha jedno je od često prisutnih stanja u starijoj populaciji koja narušavaju kvalitetu života. Umanjivanje negativnih posljedica koje ono donosi moguće je provesti kroz preventivne programe u vidu probira na oštećenja sluha u starijoj životnoj dobi. Domovi za starije i nemoćne predstavljaju mjesto okupljenosti osoba starije životne dobi u posebnom riziku za izostanak otkrivanja oštećenja sluha s obzirom na specifičnosti institucionaliziranog načina života. Cilj ovog rada je ispitati percipirane teškoće slušanja među korisnicima domova za starije i nemoćne kako bi se procijenio udio pojedinaca u riziku od netretiranog gubitka sluha te ih usporediti s osobama izjednačenima prema dobi i spolu koje nisu institucionalizirane. U istraživanju je sudjelovalo 45 osoba iz 3 doma za starije i nemoćne u Gradu Zagrebu, Ličko-senjskoj županiji i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji te 33 osobe koje nisu korisnici doma iz 13 hrvatskih gradova i/ili mjesta. Percipirane teškoće slušanja ispitane su Upitnikom za samoprocjenu slušanja (USS, Bonetti i Vodanović, 2011). Na temelju neparametrijskog Mann-Whitney U testa utvrđeno je kako ne postoji statistički značajna razlika u ukupnom rezultatu na USS-u između sudionika iz domova i sudionika koji nisu korisnici usluga domova za starije i nemoćne. Rezultati istraživanja pokazuju kako 42% korisnika domova za starije i nemoćne postiže 15 ili više bodova na USS-u, što ih stavlja u rizik oštećenja sluha, dok isto vrijedi za 39.4% sudionika koji ne koriste usluge domova za starije i nemoćne. Uzevši u obzir udio sudionika suspektno pozitivnih na probiru na oštećenje sluha putem samoprocjene, preporučuje se uvođenje sustavnog probira na oštećenja sluha kod osoba starije životne dobi, pogotovo onih koje su institucionalizirane, odnosno koje koriste usluge domova za starije i nemoćne.