Tijelo je materijalna osnova iskustva svakog čovjeka. To je “naše gledište na svijet”. To je “mjesto” u kojem živimo i po kojem nas prepoznaju, ali i objekt o kojemu možemo razmišljati. Ono je društveni i egzistencijalni temelj našeg postojanja. Tijelo čovjeka samo po sebi ima povijest. Ne samo da je percipirano, tumačeno i predstavljeno na različite načine u različitim povijesnim epohama, nego je također različito proživljeno i podložno stalnom nastajanju pod kulturnim, društvenim i socijalnim okolnostima. Nekim tijelima se dive, neka se odbacuju. Normativni tjelesni standardi u društvu su oduvijek postojali, a nenormativna tijela se posljedično označavala kao antitezu standarda, odnosno kao suprotnost normama. Pozicionirajući “normalnost” kao centralni koncept u današnjem svijetu humanističkih ideja samoodređenja, samoaktualizacije, autonomije, i racionalnosti, populacija osoba s invaliditetom kao marginalizirana društvena skupina riskira biti isključena i kategorizirana kao oni Drugi. Invaliditet zahtijeva nenormativne načine življenja i komplicira perspektivu koju nudi humanizam jer je uvijek u sukobu s idejom ideala. Kako bismo bolje razumjeli emancipaciju invaliditeta i tijela s invaliditetom, važno je ponovno razmotriti „koncept normalnog tijela” oblikovanog kroz humanističke ideale tjelesnosti. Kontekst u kojem živimo traži nove načine življenja i odnošenja te je potrebno ponuditi odmak od binarnog načina razmišljanja u terminima normalno/abnormalno, sposobno/nesposobno. Kroz posthumanističku perspektivu koja decentralizira čovjeka kao samostalnog, učinkovitog i produktivnog, invaliditet tako osporava duboko ukorijenjene slike arhetipskog čovjeka i priznaje svoju potrebu za drugim ljudima, neljudskim entitetima i tehnologijom. Kritička teorija invaliditeta razvija se istovremeno s Pokretom za prava osoba s invaliditetom i utemeljena je na socijalnom modelu. U teorijskoj paradigmi posthumanizma postoje zajedničke točke sa studijama invaliditeta jer se oboje bave pitanjima kako se konstruiraju i tretiraju Drugi u društvu. S obzirom na živuću praksu socijalnog modela koja se stalno obnavlja i nadograđuje, kroz analizu trenutnih diskursa različitih autora iz područja kritičkih studija invaliditeta, cilj ovog rada je dovesti u pitanje tradicionalne ideje o invaliditetu te ga pozicionirati kao društveni fenomen i konstrukt kroz navedene teorijske okvire.