Poremećaj socijalne komunikacije (PSK) prvenstveno je karakteriziran teškoćama s pragmatikom ili socijalnom uporabom jezika i komunikacije, a odnosi se na onu djecu i odrasle koji pokazuju teškoće u prepoznavanju socijalnih znakova i uključivanju u svakodnevne konverzacijske situacije. Kako bi se smanjila nepoželjna ponašanja koja se često javljaju te kako bi se povećao broj socijalno prihvatljivih ponašanja, koriste se različite intervencije. Jedna od najučinkovitijih intervencija jest interevencija socijalnim pričama. Socijalne priče (Gray i Garand, 1993) su kratke priče pisane i prilagođene osobama koje pokazuju teškoće u socijalnoj uporabi jezika, a njihov je cilj poboljšanje socijalnih vještina kroz podučavanje primjerenih oblika ponašanja u socijalnim situacijama. Sastavljene su od jednostavnih rečenica, a nastaju ovisno o osobi i situaciji na koju se želi utjecati. Istraživački dio diplomskog rada odnosi se na rad s djevojčicom s poremećajem socijalne komunikacije te na provjeru učinkovitosti intervencije socijalnim pričama u svrhu smanjenja nepoželjnih ponašanja kod djevojčice te povećanja poželjnih ponašanja. Intervencija je provedena u 9 susreta s djevojčicom. U prvom susretu se promatralo ponašanje djevojčice na temelju kojeg su napisane dvije socijalne priče, zatim su se u 7 susreta čitale socijalne priče, a ponašanja djevojčice mjerila su se pomoću evaluacijskog obrasca. U zadnjem susretu promatralo se jesu li se ponašanja održala zato što se taj put nije čitala socijalna priča. Može se zaključiti da je intervencija socijalnim pričama bila uspješna budući da je došlo do smanjenja nepoželjnih ponašanja.