Poremećaj iz spektra autizma (PSA) jedan je od najčešćih neurorazvojnih poremećaja. Prema kriterijima Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM-5) definiraju ga perzistentni ili stalni nedostatci u socijalnoj komunikaciji i socijalnim interakcijama te prisutnost ograničenih, repetitivnih oblika ponašanja, interesa ili aktivnosti. Oštećenje sluha najčešće je prirođeno senzoričko oštećenje koje za posljedicu ima smanjen pristup komunikaciji. Upravo su teškoće u području komunikacije i socijalizacije zajedničke PSA-u i oštećenju sluha. Kako se u posljednjim godinama navodi trend porasta komorbiditeta te dvije dijagnoze, njihovo zajedničko djelovanje ostavit će vrlo nepovoljne posljedice na razvojni ishod. Ipak, podaci o prevalenciji komorbiditeta među istraživanjima su neujednačeni, tj. navodi se koegzistiranje ova dva poremećaja unutar širokog raspona. Dijagnostički postupci, koji se temelje samo na bihevioralnim pokazateljima, otežani su zbog značajnih sličnosti simptoma PSA-a i oštećenja sluha. Iako je moguće pretpostaviti da bi dijagnostički i terapijski postupci prilagođeni djeci s dvojnom dijagnozom umanjili dugoročne posljedice komorbiditeta, oni još uvijek nisu jasno definirani. Cilj ovog rada je, na temelju dostupne literature, pružiti pregled dosadašnjih spoznaja prvenstveno u području prevalencije, simptomatologije i diferencijalne dijagnostike poremećaja iz spektra autizma i oštećenja sluha, ali se osvrnuti i na druga područja koja su još uvijek nedovoljno istražena, poput etioloških čimbenika i intervencijskih metoda.