Ideja napretka jedna je od opsesivnijih misli filozofije povijesti. Da bi se shvatilo ideju napretka, potrebno je krenuti od samog pojma napredak, od njegovog značenja. Razlog tomu je, što ćemo otkrivajući njegovo značenje otkriti i njegovu povezanost s određenim fizikalnim pojmovima kao što su vrijeme i gibanje. No čemu to? Povezivanje pojma napretka s fizikalnim pojmovima gibanja i vremena odvest će nas do razlikovanja fizikalnog vremena i povijesnog vremena; do razlikovanja linearnog kretanja i do kružnog kretanja. Ovo razlikovanje je nužno da bi se shvatila sama bit ideje napretka jer ideja napretka nužno pretpostavlja linearno gibanje u povijesnom vremenu, tj. povijesti samoj. Tek nakon što je utvrđeno ovo razlikovanje, može biti riječi o samoj ideji napretka. Kako uopće definirati ideju napretka? Postoje brojne definicije, u našem slučaju, izdvojili smo tri najuvaženije i najsustavnije definicije. Tek kada smo to utvrdili, otvorio nam se put prema samom razvoju ideje napretka u povijesti. Krenuvši od antičkog doba, Grčke i Rima, utvrdili smo da ideja napretka ondje još nije postojala. Stari su Grci i Rimljani povijest shvaćali po shemi uspon - vrhunac - pad. U takvoj shemi ostavljeno je prostora za progresivan razvoj, no samo unutar ideje vječnog vraćanja. Ideja napretka nije zaživjela niti s kršćanstvom. Kršćanstvo je antičku teoriju kružnog kretanja zamijenilo teorijom linearnog kretanja. Time je povijest dobila određen smisao i svrhu, što je stvorilo uvjete za konstituciju ideje napretka. Ideja napretka u novom vijeku dobila je sasvim nove dimenzije, sasvim sigurno, povijesno mišljenje je napustilo antičku tradiciju, a polako i kršćansku. S francuskim prosvjetiteljstvom konačno je srušena zgrada srednjeg vijeka i postignuta je vjera u bezgranični ideal - ljudski um čije su sposobnosti uvjet bezgraničnog napretka. Nakon povijesnog pregleda ideje napretka, proučili smo napredak kroz kriterij slobode i znanja. U ovom prvom, primjer takvog poimanja napretka nam je Hegel sa svojom sviješću o slobodi. Dok je ovaj kriterij znanja pripisivan, uglavnom, pozitivistima. S pozitivizmom smo i završili pregledom, to jest još smo samo spomenuli socijalne utopiste koji su napredak vrednovali na osnovu socijalne jednakosti. Nakon toga iznijeli smo i nekoliko kritika na račun ideje napretka, od Friedricha Nietzschea, Waltera Benjamina i Miroslava Krleže. Ostalo je i reći nešto o iluziji napretka, to jest suvremenom mitu napretku. Osnova iluzije napretka je da napredak postoji, da čovječanstvo stalno napreduje, ali možda čak i previše, možda prebrzo, a možda i u krivom smjeru.