Unatoč nastojanjima za uspostavu novih oblika radova u nastavi, usprkos intenzivnim raspravama o cjelovitom školskom učenju, na razini konkretne nastavne prakse održao se tradicionalni metodički obrazac nastave, koji se većinom zasniva na frontalnom radu i predavačkoj nastavi. Unatoč tome što je nastava djelotvornija ukoliko su učenici aktivniji, praktični radovi su relativno slabo zastupljeni u društvenim grupama predmeta. Aktivni oblici učenja potiču intrinzičnu motivaciju i samim tim predstavljaju jedan od temeljnih uvjeta za uspješno učenje. U nastavi povijesti uče se ponajviše činjenice, naglasak je na razvoju kognitivnih sposobnosti, dok bi primjena praktičnih metoda u nastavi omogućila učenikov cjelovit razvoj, ne samo kognitivni, već i afektivni i psihomotorni. Praktični radovi na nastavi povijesti će potaknuti učenike na veću zainteresiranost za povijesne sadržaje, ali i lakše učenje nastavnog gradiva i bolje razumijevanje povijesnih činjenica. Različitim pristupima i kvalitetnim metodama u nastavi povijesti potiče se i motivira učenike na učenje i rad, a ujedno se i predmet čini zanimljivijim i intrigantnijim, te se razvija kritičko mišljenje učenika. Samo uz naglašenu aktivnost možemo očekivati razvoj učenika i njihovo napredovanje. Raznovrsnost aktivnosti omogućuje učenicima da uče na razne načine i da tako steknu i razviju sposobnosti za uspješno učenje. Upravo iz tog razloga cilj ovoga rada jest ukazati na važnost korištenja metoda praktičnih radova u nastavi povijesti, te ukazati na neke primjere praktičnih aktivnosti koje se mogu koristiti u nastavi. U svrhu ovoga rada je provedena anketa u dvije srednje škole u Osijeku čiji rezultati su pokazali da su metode praktičnih radova slabo zastupljene u nastavi, što svakako ukazuje na potrebu za njihovom češćom upotrebom u nastavi.