Iako je novelistika i to uglavnom s realističkim i modernističkim obilježjima ono po čemu je Kozarac značajan, kao i velika većina pisaca i on se u početku javlja u književnom životu pjesmama, koje su kao takve primjer romantičarske poetike i prvotnog traženja pravog puta samog Kozarca. Njegov čitavi književni opus borba je između lirskog i epskog, romantičarskog i realističkog, na kraju zašavši duboko do modernističkih strujanja i modernističke problematike u svojim djelima. Iako svjestan da njegove početne pjesme čiji opus obuhvaća osamdesetak pjesama, jesu skromnog pjesničkog dara, ne odustaje od pisanja istih sve do 1889., kada mu u Vijencu izlaze zadnje izdane pjesme. Čak mu je i Šenoa nakon što je Kozarac slao svoje pjesme u Vijenac, pisao kako ima pjesničkog dara, ali su mu stihovi kopiranje tuđih uradaka i pisani neiskrenim osjećanjima. Stihovi su puni one ustaljene romantičarske patetike, tipičnih frazeoloških izraza, a sve do zadnje pršte sentimentalnošću. Lirika mu je pretežito ljubavna, s ovećim pjesmama lirsko – baladesknoga karaktera, baladama i romancama; a naći će se i pokoja patriotska kao tipičan plod romantičarskog nacionalnog buđenja svijesti. U pjesmama ima puno elemenata romantizma i to onih tipičnih: od lirskog načela, romantičarskog pejzaža, romantičarske metaforike i hiperbolizacije do uvođenja likova iz nadnaravnog svijeta te motiva iz narodne poezije.