U svijetu uvjerenom da je dosegnut vrhunac političkih stremljenja, Hannah Arendt nudi drugačije mišljenje. Ona tvrdi da je politika svoj vrhunac dosegla na samom svom početku, a da mi danas živimo u svijetu „kraja političkog“. Analizirajući razvoj tradicije koja je politiku svela na izdavanje i slušanje zapovijedi, Arendt nastoji prikazati što je doista politika bila na svom vrhuncu, što je sada i što može biti u budućnosti. To čini pojmom slobode suprotstavljajući političku slobodu tradicionalnoj slobodi u 'unutrašnjosti čovjeka'. Arendt odbacuje i suvremeno poistovjećivanje slobode sa socijalnom pravdom razmatrajući slobodu poistovjećenu s djelovanjem, djelatnosti koja je u antici bila moguća samo u političkoj organizaciji - polisu. Djelovanje je uz rad i proizvođenje dio vitae activae, načina života koji je suprotstavljen životu kontemplacije. Upravo u hijerarhiji ta dva načina života Arendt vidi početak problema za pojam slobode. Zbog nje je sloboda nestala iz područja politike, zato što je politika postala mjesto brige za život, ne za svijet. Arendt se vraća izvornom poimanju slobode i politike, ali ne da bi pozvala na povratak polisu. Ona je duboko svjesna toga da brojne predrasude i predodžbe nastale od Platona do Marxa to onemogućavaju. No u pojmu djelovanja Arendt ostavlja nadu u novi početak koji je moguć, zato što je svaka rođena osoba u isto vrijeme i jednaka i različita od svih drugih ljudi na svijetu, pa kao takva može iznenaditi i donijeti nešto novo. Pojam slobode u mišljenju Hannah Arendt povezuje politiku i djelovanje čineći s njima središte njezinih promišljanja. Ovaj rad pokazuje da za Hannah Arendt govoriti o jednom od ta tri pojma zapravo znači govoriti o sva tri.