U 18. i 19.stoljeću učenici su u školi učili na načine koje danas nazivamo tradicionalnima i smatramo zastarjelima. Iz razloga što su nastali u vrijeme nedovoljne pedagoške i psihološke razvijenosti a naročito zbog nedostatka znanstvene teorije učenja, nisu bili dobro koncipirani. Bazirali su se na predavanjima nastavnika koje je učenike činilo pasivnima cijelo vrijeme i nije im davalo previše mogućnosti za pamćenje tog gradiva koje nastavnik predaje i stjecanje novih znanja koje bi kasnije mogli koristiti s razumijevanjem. To sve je imalo loš učinak s mukotrpnim putem za učenike a i za nastavnike. S razvitkom nove škole u 20.stoljeću, prelazi se na samorad učenika od kojeg se očekivalo da će donijeti napredak i poboljšanje u odgoju i obrazovanju. no, i ovaj nastavni sustav nije polučio uspjeh jer učenici nisu bili pripremljeni za usvajanje novih nastavnih sadržaja bez pomoći nastavnika. Tako da je i samorad učenika bio samo druga krajnost tradicionalnim nastavnim sustavima. Stoga se s razvojem nove škole opet razvijaju i novi nastavni sustavi koji će odgoj i obrazovanje učiniti jednostavnijim i kvalitetnijim. Razvija se između ostalog i problemska nastava, koja za razliku od tradicionalnih nastavnih sustava nastavnika stavlja u drugi plan i čini ga supervizorom i pomagačem, a učenici izražavanjem svog mišljenja, pretpostavkama i istraživanjem usvajaju nove nastavne sadržaje koji će im ostati u svijesti daleko duže nego kada samo slušaju satima što ima nastavnik predaje. Problemska nastava se temelji na općeprihvaćenom stavu o rješavanju problema kao najadekvatnijem načinu aktivnog stjecanja znanja i jednom od najviših oblika učenja. Nakon što se učenicima prezentiraju osnovni podatci i postavi problem, oni rješavaju zadani problem, pronalaze nove, do tada njima nepoznate podatke i tako proširuju svoje znanje. Do rješenja dolaze i upotrebom prethodnog znanja i iskustva te tako otkrivaju suštinske veze i odnose u pojavama koje su predmet zadatka.