Poslijeratnu hrvatsku književnost obilježavaju dvije dominantne struje koje do početka sedamdesetih godina gube svoj značaj. Modele krugovaša i razlogovaca u pedesetima i šezdesetima tako zamjenjuje kratka proza nove generacije koja izmiče pred tradicijom. Kritičari ih obuhvaćaju nazivom mlada proza ili fantastičari, a vrata hrvatske književnosti im otvara Studentski list u jesen 1969. rubrikom kratka priča. Od tada pa do kraja sedamdesetih godina fantastičari sustavno objavljuju svoje priče, a među njima pronalazimo i Gorana Tribusona. Nemaju svoj list, ne sudjeluju na književnim tribinama, a povezuje ih samo slučajno poznanstvo i tematika kojom se bave. Fantastičari stvaraju hrvatski fantastičarski opus, ali svaki pisac donosi svoj model unutar te fantastike. Tribusonova fantastika odstupa od prosvjetiteljskog modela pisanja, odbacuje društvenu ulogu književnosti te nam donosi fikcionalni svijet koji biva uokviren isprepletanjem realnog i nadrealnog, uvođenjem demona, čarobnjaka, vidovnjaka, tematiziranjem okultnog, iracionalnog, neobičnog i čudesnog. U Tribusonovom stvaralaštvu dominira subverzivnost, epistemologija nasuprot ontologije, igra i ironija nasuprot društvene angažiranosti. Uvodi čitatelja u svijet fikcije i daje mu aktivnu ulogu u neobičnim pričama. Okreće se tradiciji manirizma, stil obogaćuje arhaizmima pritom tražeći čitatelja erudita koji ne uviđa razliku između jave i sna, a zatim sve uokviruje u kratku proznu vrstu. Nakon objavljivanja nekoliko zbirki fantastične proze (najbolji predstavnik Praška smrt iz 1975.), Tribuson se okreće i romanima pri tome uspostavljajući tzv. Aschenreitherov trokut koji čine romani Snijeg u Heidelbergu, Čuješ li nas, Frido Štern i Ruski rulet. Nakon toga, početkom osamdesetih godina Tribuson se još jednom vraća na područje fantastike romanima Potonulo groblje i Sanatorij.