Nacistička umjetnost u osnovi nikada nije bila umjetnost, već dekoracija i propaganda vladajuće politike. Za naciste je umjetnost bila ostvarenje sna i usmjerenje želje, koja će se ispuniti s onu stranu neizvjesnosti, u „vječnosti Trećeg Reicha“. Ideolozi i umjetnici nacizma obećavali su isto: trijumf volje, otjelovljenje nacionalnog sna i vječnu sigurnost. Ispraznost, prilagodljivost, pompeznost – to su osnovne karakteristike totalitarne umjetnosti. U njihovim djelima nije bio mjesta igri, jer je sve moralo biti ozbiljno, svečano i dramatično. Njemačka se umjetnost u periodu 1933. do 1945. godine u svom povratku „pravim vrijednostima“ kretala između idealizacije vlastitog, mitologizacije vođe i hrabrih ratnika, nostalgije za „ognjištem“ i kulta porodice žene koja je ili majka ili pak čedna, samotna i nedodirljiva priroda. Nacistička želja za „ozdravljenjem“ je vodila uništenju. Kulturna politika nacizma je već bila iskazana one noći, 10. svibnja 1933. u kojoj su knjige „nepoželjnih“ autora javno spaljene. Na lomači su gorjele knjige onih koje su nacisti smatrali politički ili rasno „nepoželjnima“. U druge zemlje su već otišli Vasily Kandinsky, Paul Klee, Hannah Arendt, Max Beckmann, Ernst Bloch, Salvador Dali, Albert Einstein, Sigmund Freud, Erich Fromm, Oscar Kokoschka, Claude Levi-Strauss i dr. Izložba „Entartete Kunst“ ili pod nazivom „Izopačena umjetnost“ održana u Münchenu 1937. godine, imala je zadatak da izvrgne ruglu sva djela koja su po svojoj prirodi „kozmopolitska“ (židovska) i/ili „boljševička“ (protivna nacističkoj politici) te je prozvana najsramotnijom izložbom ikada, ali i sa svojih tri milijuna posjetilaca, jedna od najposjećenijih izložbi svih vremena. U njemačkim domovima su svirali Beethoven i Bruckner, djecu su učili lako upamtljivim nacističkim pjesmama, u kojima je kroz ritam koračnica i religioznim odama domovini razvijena odanost političkim idejama novog doba. U književnosti su prevladavale teme rata (a, u njemu drugarstva, žrtvovanja i herojske smrti), rase (u svom „čistom“, arijskom izdanju), tla (kao simbola nacionalnog utemeljenja i teritorijalnog ekspanzionizma) i odanosti pokretu (a time nacističkoj partiji i njenom neizbježnom Führeru). U kazalištima su dominirali mjuzikli i komedije. Filmovi su također snimani u Njemačkoj u doba Trećeg Reicha, a snimljeno ih je preko tisuću. Film Leni Riefenstahl - „Trijumf volje“ iz 1935. je jedan od filmova u kojem se jasno ocrtava primjer nacističke propagande. Film je, kako to piše i na njegovoj špici, napravljen upravo po Hitlerovom nalogu. Jednostavnost, pravilnost, glomaznost – te karakteristike nacističke arhitekture – uz obavezni optimizam i ulašteni nacionalni lik i krajolik, bile su stilske osobine cijele nacističke umjetnosti. Iz ovih stilskih oznaka izbijao je politički sadržaj nacističkog trijumfalizma.