Nekadašnji renesansni i barokni književni sjaj u Dubrovniku polako zamire već u drugoj polovici sedamnaestoga stoljeća da bi u osamnaestom stoljeću potonuo. Stvaralačka snaga iz prethodnih razdoblja kao i kulturni život pada pod utjecaj inozemnih strujanja – francuskih, talijanskih; prevode se sve više znanstveni radovi, piše se na latinskom, drugim riječima, ponestalo je originalne maštovitosti. Kazališni život na dalmatinskim područjima, posebice u Dubrovniku, ugleda se na francusku modu (prevode se i lokaliziraju Molièreove komedije), talijanske posjete raznih družina; frančezarije i talijanarije vladaju kazališnom scenom, a vapaji za domaćom dubrovačkom scenom sve su glasniji. U moru frančezarija izviru četiri domaće komedije, a jedna od njih je i Vjera iznenada pohrvaćena Francuza Marka Bruerevića. U dubrovačku tradiciju i u živi narodni jezik zaljubio se na prvi pogled i to je odlučio prenijeti na papir napisavši domaću komediju tople atmosfere. Specifičnost Vjere iznenade leži u žanrovskom određenju. Naime, komedija se genološki određuje kao sentimentalno-građanska odnosno prosvjetiteljska drama; približava se frančezariji, a u jezičnim i stilskim posebnostima pronalaze se goldonijevski elementi, elementi vodvilja, čisti jezik, domaći dubrovački dijalozi i dr. Iako komedija nije na istom stupnju kao i Držićeve ili Nalješkovićeve komedije, u osamnaestostoljetnom književno-stvaralačkom siromaštvu ona ima svoj značaj. Makar kao i posljednji odbljesak domaće komedije u dubrovačkoj kazališnoj umjetnosti.